Ne do kraja uspio povratak u slavniju prošlost

Priča o bendu nazvanom 747s je pomalo čudna i vrlo neuobičajena. Oisin Leech i Ned Crowther slučajno su se upoznali u Dublinu, te ubrzo postali nerazdvojni prijatelji. Da bi nešto zaradili, zajedno su svirali po ulicama i barovima. U Napulju su naišli na novog člana, lokalnog Massimo ‘The Engine’ Signorellia koji je zasjeo za bubanj.

Prvu svirku imali su na masovnom skupu protiv G8, a nastavili su svirati po sjevernoj Italiji. Nakon povratka u Dublin, zaokružili su bend s Freddie Stitz koji inače dolazi iz Njemačke. U tom se trenutku rodio 747s.

Četverac se zatim uputio u Liverpool gdje su se uklopili u tamošnju glazbenu kulturu i kreativno procvali. Mnoštvo svirke donijelo je bendu osjećaj harmonije koju su pretočili u pjesme koje su postepeno pisali.

Na turneje su ih pozvali mnogi poznatiji bendovi (The Raconteurs, The Kooks, The Strokes, The Thrills…) što oni naravno nisu odbili. Krajem protekle godine pjesme su stavili na jedan hrpu i dali joj ime “Zampano”.

“Zampano” je jako retro album, a najlakše bi ih opisao kao već pomalo zaboravljene The Coral i The Zutons (ili još bolje The Stands) s harmonijama Beach Boysa, a ima i evergreenskih dionica, nezaobilaznih The Beatlesa i sličnih utjecaja.

Otvaranje pripada pjesmama “Night And Day” i “Missed That Sun” koje su vrlo tople, rockerskijeg zvuka i melodične. Prvospomenuta pomalo vuče na Arctics Monkeys, dok je “Missed That Sun” totalno netipična pjesma koja podsjeća na davnu prošlost.

“Rainkiss” i “Goodbye For A While” su pravi evergreeni ’60-tih kojeg samo produkcija smješta u današnje vrijeme. Ove četiri pjesme su najbolje što 747s mogu napraviti. Vrlo dobre su i prava je šteta što taj osjećaj i inspiraciju nisu produljili kroz veći dio ovog izdanja jer bi onda album bio izvrstan.

Već na “Leave Your Job Today” imaju neke bezrazložne i neukusne gitarske solaže koje se baš ne uklapaju u cijelu priču, “Miles Away” previše nalikuje na The Beatlese, “Nature’s Alibi” mi izgleda kao neki song iz Monty Phytona, “Anxiety” je zbrkana i loša, “October Air” zvuči kao da su se neka djeca poigrala gitarama, jer ponegdje je previše naivna, a sve završava sjetnom “Green & Blue“.

Irac, Englez, Talijan i Njemac dali su sve od sebe da naprave dobar album. Svoja multinacionalna i kulturalna porijekla stavili su na jednu hrpu, ispremješali ih i dobili povremeno vrlo zabavno izdanje koje u cijelosti ipak ima rupa koje otežavaju slušanje. Ponegdje previše pokušavaju biti nešto što nisu, umjesto da na svoj način odrade posao do kraja što su pokazali da znaju na nekim pjesmama.

“Zampano” će ipak biti samo prolazan album, a mogao je biti mnogo više. Povremeni manjak inspiracije su mogli prikriti tako da smanje broj pjesama, jer ovdašnjih 14 je dosta više od uobičajenog prosjeka.

Bilo kako bilo, prvijenac grupe 747s je solidan (i ništa više od tog), za trenutnu upotrebu dok ne nađete nešto bolje što će vas prodrmati.