Najbolji letovi Štuka na jednom mjestu

Godina je 2011. Taman sam preslušao “Brojeve računa” sastava Letu štuke i poveselio se kako su smjelo zakoračili u novu glazbenu fazu. Dino Šaran je zvučao kao da takve pjesme piše, aranžira i pjeva svaki dan za doručak, a efektna muzička rješenja naprosto su se lijepila za uši. A onda… ništa.

Godina je 2017. Na moju veliku žalost, od Štuka, a bome ni od Šarana, čuje se malo ili ništa, tek je kompilacija “The Best of Letu štuke” podsjetnik kakav je to sastav i kakav je to Šaran autor. Tugaljiva, suzdržana vokalna interpretacija Dine Šarana će me podsjetiti na davnog, pomalo zaboravljenog asa američke kantautorske scene Jamesa Taylora: usred opće histerije, James je pjevao mirno, upravo rashlađen limunadom ili kakvim gemištom, ne obazirući se na blještave modne trendove koji se ionako baziraju na “jako-još jače”, “glupo-još gluplje” i “šokantno – još šokantnije”.

Šaran nije bio takav. Šaran je dijagnostičar naše zbilje: hrvatske, bosanske, srpske; tamo gdje caruju izgubljeni ideali, profućkani trenuci, životi provedeni u čekanju da dođe deus ex machina i popravi stvar, tamo gdje je umrla logika i vratit će se kada je presade iz Švedske ili Finske. Uostalom, u pjesmi “Minimalizam” nisu bez veze Štuke, uz uzvik prvog stiha “Internacionale”, stavile inserte iz dvije kultne crne komedije – “Balkanski špijun” i “Maratonci trče počasni krug” – u jednoj se događa sumrak izazvan deluzijama, a u drugoj sumrak izazvan nasiljem.

Sama kompilacija se, kao i albumi Štuka, sluša lako prirodno i jednostavno. Mogle su biti na kompilaciji i neke druge pjesme, ne bi se učinila neka velika razlika jer Štuke i nemaju nekih velikih podbačaja. Unatoč tome što su kao sastav prepoznati po dobrim singlovima, njihovi su albumi također zaokružene cjeline, tako da je pomalo i šteta ako bi neki namjernik preslušao ovu kompilaciju i ostao samo na tome. Štuke su uvijek imale puno toga za reći, pa makar u 12 godina snimili samo tri albuma. Štuke datiraju iz onog doba kada je bila bitna kvaliteta.