Nadmašili sami sebe

Generaliziranja su najbolje sredstvo da se neka tvrdnja učini upitnom, obzirom da nijedna teza ne može vrijediti posve beziznimno; no bez obzira na to, bilo bi pošteno konstatirati kako sa slušanjem najnovijeg albuma Taraf de Haidouksa nitko neće imati problema – ni ogrezli fanovi romske glazbe, ni prekaljeni ljubitelji klasike, ni etnofili. Svi će oni, dapače, uživati.

Ako se slučajno iz ovakvog uvoda stječe dojam kako su majstori iz grada Clejani napravili album za svakoga, dojam je točan: “Maškaradă” jest album u kojem ima za svakog ponešto. No iako sintagma ‘album za sve’ naoko sugerira podilaženje masovnom ukusu, pa dakle i puku estetsku prosječnost isključujući bilo kakav eklekticizam i iznimnost, stvar je upravo suprotna.

“Maškaradă” je jedan od onih rijetkih albuma koji uspijevaju pomiriti nespojivo – riječ je o rafiniranoj glazbi visokog dometa koja je, međutim, toliko krcata spontanošću, duhom i šarmom da joj je teško odoljeti bez obzira kakvu glazbu favorizirate.

Da se ne bi krivo shvatilo, posrijedi je disk koji zahtijeva sasvim ozbiljno slušanje. Dovoljno je reći kako se u tkivu albuma romska frenetika (na koju je ‘navijačka’ publika malo previše navikla!) ukazuje tek kao iznimka, fantastičan ukras na duboko i temeljito promišljenoj formi, koja teško da je mogla biti ozbiljnija.

Gospodin Constantin Lautaru (vokal, violina) i njegova družba, naime, odlučili su za prvi studijski rad nakon vrlo dobrog “Band of Gypsys” (2001.) načiniti ploču sastavljenu velikom većinom od djela kompozitora ozbiljne glazbe.

Od 14 skladbi na albumu svega šest su autorske skladbe sastava, a sve ostale pripadaju ‘suvremenijim’ klasičnim kompozitorima – ni manje ni više nego Bartóku, de Falli, Kosmi, Hačaturjanu, Ketélbeyu i Albénizu. Ovakva postava zvuči veoma, veoma pretenciozno i, štoviše, lako se može doimati kao suviše krupan zalogaj za sastav u kojem ni jedan glazbenik ne zna čitati note.

No stvar je sasvim suprotna. Izabravši originale kojima je zajednički nazivnik izrazita etno-komponenta, Tarafi već od in medias res upada u Bartokov “Ostinato & Rumunjski ples” (iz “Mikrokosmosa”, 1940. i “Rumunjskih plesova” iz 1910.), te goleme dramatike stiliziranog marš-prizvuka s kojim se poigravaju na zadivljujuće i vrtoglave načine, pokazuju upravo fascinantnu sraslost s nasljeđem iz kojeg se napajao i sam Bartók.

Hačaturjanova “Lezghinka” (iz “Gayane”, 1943.) ide, međutim, jedan korak dalje i nudi nekoliko ključnih šifri za razumijevanje čitavog albuma. Premda formalno predstavlja obradu autorske skladbe, izvedba Tarafa zapravo zvuči autohtonije od originala, gotovo kao da je ona izvorni komad folklora od kojeg je slavni Rus načinio svoju kompoziciju. Ovaj obrat jedan je od najintrigantnijih momenata u čitavoj koncepciji. Jer, ako su mnogi klasični kompozitori (sjetimo se samo npr. Stravinskog, ali i Mozartove “Alla Turca”!) u povijesti glazbe posezali za narodnom baštinom, zašto ne bi ‘narod’ posegnuo za njihovim djelima i pokazao izvorne motive u nešto doslovnijem ruhu? Nije li flamenco de Fallinog “Danza ritual del fuego” zapravo u suštini glazba Tarafovih španjolskih rođaka?

Ta ideja zapravo čini “Maškaradu” drugom stranom medalje, nužnom da se stvori cjelovita predodžba o glazbenim idejama kojima se bavi ova ploča, te izvuče ključna pouka kako klasična glazba nije načinila od etno-motiva ništa vredniju i ‘veću’ glazbu nego što su ti etno motivi sami po sebi, već samo drukčiju, estetski razrađeniju; no ljepota autohtone glazbe, kao i njezini potencijali, uvijek ostaje totalna i neupitna.

Ako bi trebalo izdvojiti jednu kompoziciju s albuma kao ključni dokaz u prilog ovoj ‘neizgovorenoj glazbenoj tezi’, onda bi izbor ipak pao na izvanrednu, fenomenalnu izvedbu “Rumunjskih narodnih plesova” Bele Bartoka (iz 1917.), koja predstavlja umjetnički vrhunac čitavog albuma – živi dokaz kako u Tarafa nema ni tračka lakomislenosti, ni grama zabave u profanom smislu riječi.

Dokaz za to je, među ostalim, i činjenica da su na ploču kao drugu Hačaturjanovu skladbu uvrstili “Valcer” (iz suite iz “Maskerade”, 1944), a ne famozni “Ples sablji”, što bi bio neupitni komercijalni zgoditak, ali i jeftin potez. Izbjegavanjem repertoarne predvidljivosti i podilaženja, Hajduci iz Clejana pokazuju se kao i te kako ozbiljan bend, svjestan da visokom esteticizmu izvornih kompozitorskih ideja valja pristupiti samo jednako promišljeno, i da bi ležeran tretman klasika (kako u izvedbi, tako i u odabiru repertoara) ispao kao što jedino i može ispasti – kao neukusna, kvazielitistična samodopadnost.

Sukladno tome, čak i kad su maksimalno razigrani, kao u krvavoj, temperamentnoj interpretaciji Albénizova “Asturiasa” s laserskim violinama (iz “Španjolske suite br. 1, op. 4”, koju će mnogi rockeri znati po citatu The Doorsa u “Spanish Caravan”), čitav sastav zrači dostojanstvom i ozbiljnošću koja neumivenosti instrumentarija Tarafa, daje još veću snagu i težinu. Pritom treba naglasiti kako se u ‘izvornosti’ zvuka i interpretacija ne gubi ništa od profinjenosti i kompleksnosti izvornih skladbi.

Hajduci svojim obradama nimalo ne unizuju niti uprošćuju kompozitorske zamisli: njihovi aranžmani svojom razrađenošću stoje rame uz rame originalnim partiturama, a nekad se i dozom improvizacije – koja virtuozno i kratko bljesne da bi se vratila u tijek skladbe – odmiče od njih tvoreći im sasvim autentičnu nadogradnju (izvrstan je primjer jedna od najcjenjenijih skladbi engleskog skladateljskog ponosa, Alberta Williama Ketèlbeya, “In a Persian Market” (1920.) u kojoj se linije kompozicije slijede gotovo doslovno, pri čemu improvizacijski breakovi svako toliko donesu ključni trenutak opuštanja, no opet s respektom prema izvornom djelu).

Upravo zahvaljujući improvizacijama i (barem) trima vrhunskim autorskim brojevima – silno atmosferičnom odjavnom skladbom punom oblačnih romskih horizonta i elegičnih strasti, te briljantnim plesovima “Hora Moldovanesca” i apsolutno furioznim “Missing Dance” što zvuči kao vlastita ubrzana reprodukcija – album ni u jednom trenutku ne postaje pretenciozan i pretežak.

Zaključak se sam nameće: “Maškaradă” predstavlja pravu riznicu najrazličitijih glazbenih detalja, na koju neće ostati imun nitko tko album presluša u cijelosti i pozorno. Riječ je o izrazito slojevitom i pomno izrađenom ostvarenju, koje Taraf de Haidouks nemilosrdno gura u poziciju najboljeg romskog sastava na planeti.

Jer, dok su Fanfare Ciocarlia simbol romskog urnebesa i frenetike, Kočani orkestar romske improvizacije što naginje jazzu, Boban Marković romske fešte, a Bregović pretenciozne romske komercijale, Tarafi romsku glazbu izdižu iz sfere autohtonog čuda i kratkotrajnog world-music hita, smještajući je u okvire krajnje kompleksnih i univerzalnih umjetničkih domašaja.

Riječ je o vjerojatno najboljem albumu grupe, čija glazba čitavo vrijeme igra svojevrsnu dvostruku igru: ondje gdje je primarno seriozna, ispod kože je neposredna i razigrana – ali i obrnuto. Otkrivanje ovih identiteta odvija se postupno, ali garantira sate i sate uživanja u slušanju. Da nije dviju slabijih autorskih skladbi, bio bi ovo album za najveću moguću ocjenu u svom fahu. Ovako, dojam je tek malko slabiji – ali ne dajte se smesti, ni slučajno.

Postava: Pasalan (vokali/violina) Marin Manole (vokali/harmonika) Constantin Lautaru (violina/vokali) Angel Gheorghe (violina) Gheorghe Falcaru (flauta) Ionel Manole (harmonika) Viorel Vlad (kontrabas) Ion Tanase (cimbal) Filip Simeonov (klarinet).