Munjica koje se nitko ne boji

Agresivan naslov koji upućuje na moć. Na omotu kombinacija bijele crvene i crne boje te nekoliko munja. Najavljena čvrsta muzika. Vedder grmi, Gossard, Ament i McCready sijevaju, Cameron udara.

To je petorka koja nikad nije izdala svoja uvjerenja, koja se godinama
bori protiv pohlepne industrije, protiv akumulacije kapitala, protiv
nejednakosti.

Pearl Jam je bend koji je teško ne-voljeti i teško ga je smatrati nebitnim, ali je zato “Lightning Bolt” album koji je teško smatrati bitnim. Slušatelja očekuje pomalo isforsiran žestoki rock, s ponešto žanrovskih izleta. Prvi dio albuma je cjelina s malo promjena, a zajedničko im je to da bend koji svira (slučajno je to Pearl Jam) namjerno i ciljano želi zvučati kao Pearl Jam, i po stilu i po pjesmama i po glasnoći i po duljini. U smislu sugestivnosti i emocionalnosti malo toga se mijenja, osim što “Sirens” svojim podsjeća na Radio Luksemburg (odnosno, vokal Marjanovića podsjeća na Veddera), no manimo li vokalne sličnosti, nekako je i kvaliteta pjesama ‘tu negdje’, a Vedderov vokal povremeno klizi u indisponirano. Jednostavno, dečki zvuče kao da su se zasitili ‘svog’ zvuka i da bi najradije snimili nešto što nema veze sa svojom ostavštinom, ali se boje da ne budu proglašeni komercijalom, prodanim dušama i drugim biranim riječima koje zahtjevna publika voli davati ako ih njihovi mezimci iznevjere. A Pearl Jam je letvicu očekivanja stavio vrtoglavo visoko, prvi singl “Mind Your Manners” već na tom koraku teško izdržava usporedbu sa starijim prethodnicima.

“Let The Records Play” je neuspjela posveta starom rocku, solidna laganica “Pendulum” ima nešto atmesfere s “Push The Sky Away” Nicka Cavea, ali zato zaključna ambijentalna “Future Days” popravlja dojam i doprinosi da “Lightning Bolt” ne završi kao skroz ispodprosječna ploča.

Dakle, teško je biti Pearl Jam, no to ne mijenja činjenicu da album nije savršen, pa ću citirati pjesmu starog dobrog Elvisa Presleya: “Before you abuse, criticise and accuse, walk a mile in my shoes“.