Miley Cyrus: Lekcije iz prošlosti

Gdje uopće početi? Teško mi je navesti išta pozitivno o pjevačici koja u posljednjih deset godina nije ostavila ikakav vrijedan umjetnički trag – uvijek u potrazi za identitetom, nikad svjesna vlastite objektivne stvarnosti. Rezultate kreativnog djelovanja Miley Cyrus sveo bi na očajne pokušaje uklapanja u određene estetske izričaje s nedostatkom bilo kakve ideje ili sadržajnosti. Površnost i camp diskografije stvorili su dojam nepotpunog razumijevanja korištenih utjecaja, a moguće vrijednosti degradirali žudnjom za apsolutnim šokom. Edgy pop album “Bangerz” (2013.), očigledan primjer napisanog, bio je toliko prosječan i neupečatljiv da se hype morao održavati raznim provokacijama, dok je naredna psihodelična ekshibicija i kolaboracija s The Flaming Lips “Miley Cyrus & Her Dead Petz” (2015.) neoprostivo smeće.

Stvari su se malo podigle na nevinom i slatkom, ali naposljetku nemaštovitom country pop izdanju “Younger Now” (2017.) te kasnije ponovno sravnale sa zemljom na prvom od tri planirana EP-ja “SHE IS COMING” (2019.). Iako se “Dead Petz” čita kao neadekvatan, tehnički nepotkrijepljen, vokalno loš i eventualno nebitan projekt, magnituda neuspjeha učinila ga je barem donekle zanimljivim (poput prometne nesreće s koje se ne može skrenuti pogled), nešto što ne želim napisati o “SHE IS COMING” – radi se o dosadnom i bezličnom djelu usporednom s prostom crnom rupom u kojoj snovi umiru. U tom periodu Miley je nerijetko bila dio nečeg fantastičnog (“Nothing Breaks Like a Heart”), no slični bljeskovi potencijala nisu uspjeli prerasti trenutak. I onda, kao iz vedra neba, “Midnight Sky“!

Isuse 2020. fakat je čudna godina! Činjenica da je Cyrus sposobna konstruirati toliko impresivnu formu me i dalje iznenađuje. Nije poanta samo u vokalnoj snazi, definitivnom davanju slobode glasu na studijskom uratku, već u cjelokupnoj kakvoći. Taj uron u osamdesete, možda uobičajen u suvremenosti, dobiva novu dimenziju samom iskrenošću izvedbe – poštovanje prema inspiracijama je osjetno i pohvalno. Nadalje, struktura ističe fantastičan pripjev (još one sporadične harmonije), Miley pjevački rastura, produkcija je čista, slojevita, a instrumentacija svestrana i puna karaktera – hah onaj bas je izuzetan, a synth akordi su tako genijalan detalj konačnog prikaza. Kvaliteta, gotovo virtuoznost, pjesme leži u kontroli svakog segmenta (suzdržanosti) – premda je moment ekstravagantan i bombastičan, ne prelazi se granica finog ukusa. Blown away!

Ubrzo nakon došla je vijest o skorašnjem izlasku novog albuma “Plastic Hearts“, popraćena odličnim obradama mnogih rock i pop klasika proteklih desetljeća – prethodno najavljeni “SHE IS MILEY CYRUS” (kolekcija tri EP-ja) posljedično je odbačen. I eto, prvi put u životu bio sam uzbuđen oko projekta Miley Cyrus. Protivno navici, krenimo s negativnom stranom. Iako glazbenici dotičan stil naročito odgovara, ne mogu reći kako je u njega unesena dovoljna količina originalnosti. Većina skladbi doživljava se kao proizvod završenog razdoblja, preuzet iz prošlosti i repliciran u sadašnjosti – nedostaje dodir autonomnosti i pogled naprijed, vlastiti utisak u širokom krajoliku (npr. “After Hours”, “Future Nostalgia”). Ne želim ispasti pogrdan jer mi se ploča dopada, ali ponekad me napravljeno više podsjeća na cosplay nego na autohton izražaj.

Naznačeno bi shvatio puno ozbiljnije da pjesme ne zadovoljavaju, no priča je drugačija. Za razliku od prošlih izdanja, pisanje i tekstovi drastično su napredovali – skladbe, rijetko opterećene suvišnim filozofijama i lažnim izljevima ‘dubokih’ sentimenata, koriste zanimljive motive prilikom izražavanja intimnih pojedinosti, dok je kompozicijski sve složeno na lako probavljiv i paralelno kredibilan način. Hvala bogu pa su pretenzije i porivi plitke umjetničke ekspresije utihnuti, zamijenjeni iskrenim izlaganjem emocije – napokon je ohrabrena empatija. Instrumentalno se kolažiraju mnogi isječci popularne muzike osamdesetih, uključujući punk, synthpop, electropop te disco, do uobličavanja uvjerljivih replika ondašnjih glazbenih ideala. Na trenucima poput “Night Crawling” ili “Bad Karma” može se zaista jednostavno izgubiti na lenti vremena, osobito ako netko nije upoznat s pojavom Miley Cyrus (Billy Idol i Joan Jett dodatno naglašavaju iluziju).

Spomenuti utjecaji prožimaju gotovo cijelo djelo te postaju evidentni na samom uvodu, pop punk vježbi “WTF Do I Know” – bas je zavidan, flow magnetičan, a pripjev eksplozivan. Energija se nastavlja na istoimenoj “Plastic Hearts“, prekomjerno produciranoj pjesmi kojoj bi godila manja poliranost instrumentacije – oštrina gitare na samom kraju dokazuje tvrdnju. “Prisoner” s Dua Lipom evocira Oliviju Newton-John te u procesu istiskuje izrazito zabavnu disco realizaciju, dok je “Gimme What I Want” groovy AF banger. Najkonkretniji dijelovi kompilacije “Night Crawling”, “Midnight Sky” i “Bad Karma” uživaju u inspiracijama, netaknuti mogućnošću neuspjeha. Gradnja i konačni refren na “Night Crawling” oduševljavaju (kratki dance prekidi s isprepletenim slojevima sintesajzera i uzvika unose zaigranost i boju), a seksepil i bezbrižnost na “Bad Karma” doslovno su dodirljivi.

Osim eksplicitnih naleta nostalgije, album se sastoji od nešto nježnijih te introspektivnijih country rock balada. Na sličnima se, najčešće preko akorda akustične gitare, obrađuju teme ljubavi, prekida, smrti ili životnih iskustava općenito. Osobno smatram kako primjeri navedenog ispunjavaju zadane ciljeve, odvažno izlažući kucajuće srce mnoštvu. Odveć predvidiva melodrama i prepoznatljiv ton (grandioznost) ne donose ništa novo, no kvaliteta naposljetku nadilazi prividne probleme. Ponovno, vokal u svakom trenu paralelno odiše snagom i ranjivošću, noseći urađeno do točke gdje se pokoji nedostatak (pr. dosadnjikavo sviranje) može s lakoćom zanemariti. Posebno bi pohvalio emotivnu “High” te autobiografsku “Golden G String“, dok se “Never Be Me” glazbeno najmanje ističe unatoč brutalnom konceptu (mirenje sa svojstvenom istinom).

Ukratko, “Plastic Hearts” najbolji je album karijere Miley Cyrus! Prisutna je specifična toplina koja pruža nesputanu utjehu, usporedno potičući ponovna preslušavanja. Sve čari umjetnice demonstrirane su bez neželjenih konotacija s neočekivanom kohezijom i pažnjom na detalj. Periodično se nalijeće na određenu manjkavost, no rad mi je postao toliko drag da na njih naprosto zaboravim. Ovo je bilo dobro, vrlo dobro!