Miach “Insomnia” – Pop počeci puni potencijala

Iskreno, ulazeći u ovaj album, očekivao sam glazbenu verziju nekog memea poput „We have Dua Lipa at home“ tj. da će Miachina Insomnia biti slabiji domaći pokušaj oponašanja globalnih pop zvijezda i kopija suvremene američke Billboard 100 produkcije. Međutim, sa srećom mogu izjaviti da sam bio (donekle) u krivu, u albumu ima dosta originalnosti i varijacije, što pri slušanju katkad ide u korist a katkad – ne toliko.

Prije svega, malo konteksta. Miach je najviše ušla u javno oko sa singlicom „NLO“, koja je odrađena u suradnji s Hiljsonom Mandelom i koja je istovremeno bila glavni singl njenog EP-ja „Između nas“. Nakon nekoliko izvedbi i gostovanja, sjela je s Lockroomom (Mihovil Šoštaršić) u studio i započela rad na svom debitantskom albumu “Insomnia”. S time stižemo u sadašnjost.

Stilistički, album relativno vješto prolazi kroz mješavine R&B-ja, elektronike, house glazbe, a katkad čak i iskoristi neki „cheesy“ element eurodance glazbe ranih 2000-tih. Pri slušanju je mala vjerojatnost da se neće javiti pokoji flashback na grupe poput E.T. ili stare Colonije (“Led” feat. Grše), ali isto tako je moguće čuti prizvuke koji katkad nalikuju na soul ili neki blagi R&B pop (“Tvoje Je”, “Skarabej”).

Album se prije svega oslanja na svoju najveću snagu – produkciju. Naime, ona je iznimno čista i ispolirana, bez da zvuči sterilno i šuplje. Postoje iznimno rijetki trenutci gdje produkcija oslabi i odmaže iskustvu, a to je ponajprije kada se osjeti da je Lockroom pretjerano očistio ili eksperimentirao sa zvukom, npr. kada snapovi odzvanjaju 100-100 (bar prividno) u stereo polju, što na kraju postaje malo dezorijentirajuće na slušalicama, pogotovo kada su u pitanju tako čisti i minimalistički zvukovi. Naravno, to se ne može pripisati nedostatku vještine, nego stilističkoj odluci, što je sasvim pošteno (ako uživate u zvuku ljudi koji pucketaju prstima svugdje oko vas). Iduća snaga albuma su dosta sigurni stihovi koji prenose jasne poruke. Ovo vrijedi čak i za gostujuće glazbenike, koji se – umjesto ulaska u pretenciozne ili umišljene vode – čvrsto drže konteksta i misije pjesme, bez okolišanja i neovisno o tome radi li se o emocionalnijoj ili zabavnijoj pjesmi (npr. „Ako nekom smeta buka / Watch me do my dance“ na pjesmi Dance, koja prikazuje u najmanju ruku zabavnu sliku). Miachini vokali variraju između potpuno ofarbanih efektima (Dance) do malo prirodnijih (Insomnia), ali nikada ne gube originalnu emociju i namjeru koja se pokušava prenijeti, što pokazuje izvrsnu suradnju između nje i Lockrooma.

Što se tiče nekih negativnijih strana, relativno ih je malo u usporedbi s problemima koje albumi i izvođači mogu imati, pogotovo po pitanju debitantskih albuma. Najveći mogući grijeh koji album čini je taj da je dobar broj pjesma relativno „zaboravljivo“. Znači, ne drže se dovoljno po pitanju melodija ili hookova, a ne kompenziraju to s dovoljno upečatljivim stihovima koji, iako su solidni i jasni po pop standardima, ne ulaze u dovoljno dubine i slikovnosti – bilo to zbog ograničenja žanra ili sposobnosti Miach kao tekstopiskinje. Jedna od najslabijih trenutaka albuma je upravo početak s pjesmom „Tempo“, koja je produkcijski čista, ali temeljno neinteresantna, a kada pokušava biti interesantna – postaje iritantna. Kad smo već kod riječi „tempo“, dolazimo do drugog problema albuma a koji je čest među pop albumima – ponavljanje izražaja u stihovima. Tijekom albuma se rijetko seže izvan vokabulara i metafora koja ne koriste svijetla, zvijezde, tempo, noć i varijante istih (mrak, sijanje, sjaj, itd.). Ako se ne koriste te specifične teme, onda se teme „liftaju“ iz općenitih pop pjesama ili čestih izreka („Okrećem stranicu“, „Da stavimo točku na i“).

Sa svim ovim dobrim i lošim stranama na umu, neke pjesme postanu jasni „nosači“ ovog albuma, dok su ostale ili lake za zaboraviti ili (u najgorem slučaju) iritantne. Neke od „jačih“ pjesama su: “Dance” (za koju smatram da je najbolje odrađena pjesma s albuma – genijalna), “Led”, “Skarabej” i “Kao Ti”. Teško je reći da je ijedna pjesma specifično loša, ali ako zaobiđete Tempo (koja zvuči kao pozadinska glazba u fitness centru, s malo iritantnijim hookom) i “Tume” (koja je jednostavno dosadna produkcijski i neinteresantna u stihovima), nećete izgubiti previše, jer će se dopasti samo onim slušateljima za koje je ovaj album pun pogodak. Sve u svemu, Miach je sa svojim debitantskim albumom predstavila svoje utjecaje i umjetničke vode u kojima pliva te je predstavila rane estetske elemente koji imaju potencijala razviti se u nešto jedinstveno, s vremenom.