Metal album godine

Kada je službeno objavljeno ime ovog albuma i najavljen povratak korijenima i sagi o ključevima, bio sam strašno skeptičan. Jer “Keeper Of The Seven Keys Part I & II” ne samo da su najbolji Helloweenovi albumi, obrasci kojima se gotovo 100% kasnijih power bendova prilagođavalo, nego su i remek djela kompletne heavy metal scene. A podatak da Helloween 17 godina nije izdao pravi, veliki album, dodatno me zabrinuo.

Istina, bilo je tu solidnih pokušaja, koji su, objektivno rečeno, bivali prihvaćeni više zbog okolnosti u kojima su izdani, nego zbog stvarne kvalitete. Poput “Master Of The Rings”, prvi s Derisom za vokalima, koji je usto, objavljen nakon smiješnih “Pink Bubbles Go Ape” i “Chameleon”, ili pak “The Dark Ride” (objavljen prije točno 5 godina), koji je ponegdje bio proglašen kvalitetnim samo zato jer je Helloween prikazao u drukčijem, mračnom izdanju.

Iskreno, čini mi se da je “The Time Of The Oath” najbolji album post-Kiskeovog razdoblja. No, nijedan od tih, ali niti preostalih, izdanih od 1988. godine naovamo, nije potvrdio ugled benda stečenog u prvoj fazi djelovanja. Dodatni strah da se opet neće ništa posebnog desiti, izazvao je prosječni singl “Mrs. God”.

No, svi su strahovi i neizvjesnost nestali već nakon preslušavanja prve pjesme na prvom disku (album je dvostruki, što je novitet u Helloween diskografiji). Naime, gotovo četrnaest minutni orkestralni ep “The King For A 1000 Years“, sa kombiniranim elementima powera, heavyja i speeda, pa čak i progressive, u kojeg su vrlo skladno ubačeni klavijaturistički aranžmani, te zborsko pjevanje, i više je nego sjajan uvod u album. Na tom je tragu i “Occasion Avenue“, otvarajuća pjesma na drugom disku. Te su dvije pjesme u određenom smislu, preko “Halloween” (Part I) i “Keeper Of The Seven Keys” (Part II), jedna od najdirektnijih poveznica ovog, s prva dva ‘ključa’.

Osim te dvije kompleksne pjesme, album vrvi metal hitovima, od kojih izdvajam powerski orijentirane “The Invisible Man“, “Pleasure Drone“, “Shade In The Shadow” i hardrockersku s britkim heavy solažama “Do You Know What You’re Fighting 4?“. Zanimljiva je i balada “Light To The Universe“, koju je Andi otpjevao s Candice Night iz Blackmore’s Night. Naravno da će visoka kvaliteta svih pjesama, u kojoj se gubi prosječnost “Mrs. God”, neupitano utjecati na drukčiji izbor favorita od ovoga ovdje.

Ekstra klasna produkcija Charliea Bauerfeinda također je zaslužna za kompletnost, kompaktnost i kompetentnost materijala, kojeg, da i to kažemo, ne bi bilo bez već sada uigranog kvarteta Deris – Grosskopf – Weikath – Gerstner. Njima se, nakon kraćih suradnji sa Markom Crossom (2002; ex-Metalium), Mikkey Deeem (2002; Motörhead, ex-King Diamond) i Stefanom Schwarzmannom (2003-2005; Paradox, ex-Accept, ex-U.D.O., ex-Running Wild), kao stalni bubnjar pridružio Dani Loble (ex-Rawhead Rexx). Od prošle godine tu je i klavijaturista Friedl Amon (ex-Revolver). Obzirom da je i u tom dijelu u bilo novosti, bio je red da i njih spomenemo.

I, na kraju ove recenzije, uz preporuku obvezne nabavke ovog albuma svim pravim obožavateljima ovog metal giganta, preostaje mi još samo da poželim mlađima fanovima da im se ne desi ono što se desilo mojoj generaciji. Da ostare čekajući veliki Helloweenov album.