Materijala sve manje, ali nekima to ne smeta

Deset godina od smrti Tupaca Shakura (rujan 1996. godine) i nakon jednako toliko objavljenih posthumnih albuma, najproduktivniji ne živući rapper uskrsnuo je po jedanaesti put kako bi se svijet još jednom prisjetio njegove velike kreativnosti i radišnosti.

Naime, stara legenda kaže kako je 2Pac provodio dane i dane u studiju snimajući sebe kako rapa na suho, bez, tada, nekog pretjerano važnog razloga. Većina do sada posthumno objavljenih albuma dokazuje kako je korist od toga ipak bila velika, a posljednji album “Pac’s Life” jasno pokazuje kako zalihe polako iščezavaju.

2Paca sam počeo slušati tamo negdje u početku svog srednjoškolskog obrazovanja kada mi je u ruke dospjelo njegovo dvostruko remek-djelo, sada već antologijski “All Eyez On Me”. Poslije tog albuma za 2Paca je sve krenulo nizbrdo.

Prvo se počelo pričati o njegovom odlasku iz DeathRow Recordsa, nakon toga se spominjalo njegovo napuštanje glazbe uopće da bi na koncu sve bilo prekinuto s nekoliko hitaca iz pištolja s kojima je 2Pac otišao u legendu. Međutim, ono što je bilo kristalno jasno jest da je 2Pac promijenio svoje umjetničko ime u Makaveli te pod tim imenom objavio svoj prvi posthumni album (svega nekoliko tjedana nakon ubojstva) – “The Don Killuminati”. Taj album je ispao je kao nešto najlošije što je 2Pac do tada objavio, a jedine svijetle točke bile su singlovi “To Live & Die In L.A.” i “Toss It Up”.

To je bio prvi posthumni album. Danas, kako sam već i spomenuo, deset godina od njegove smrti u rukama držim njegov jedanaesti posthumni album, simboličnog naziva “Pac’s Life”. Što nam taj album uopće može novo donijeti? Što možemo očekivati od Tupaca?

Od njega baš ništa jer su stihovi nasnimljeni prije jedne dekade i, htjeli mi to priznati ili ne, glavninom su ostali u tom vremenu. Dakle, najveći posao ovdje pao je na Afeni, producente i ostale suradnike albuma.

Kako je sve ispalo, pitate se? Hah, ne baš najbolje. Album uglavnom obilježavaju veliki padovi, a manje stvari koje će vas odmah oduševiti (nisam rekao da ih nema već da su u velikoj manjini).

Album otvara gostovanje Bone Thugs ‘n’ Harmony u prilično lošoj “Untouchable“. Stvar pokušava igrati na kartu agresivnosti, a ustvari postaje dosadna i neinteresantna. Originalna verzija iste stvari, koja zaključuje album, djeluje puno bolje i svježije te ju je, shodno tome, veći užitak slušati nego već spomenuti Swizz Beatz Remix.

Druga pjesma na albumu, ujedno i naslovna stvar, također ima svoje dvije verzije. U prvoj gostuje Ashanti što rezultira nešto sporijim tempom, naginjanu rapa na R&B dok je verzija sa Snoop Doggom, T.I.-om i Chriss Starom nešto dinamičnija, brža i idealna za ljetne vožnje u kabriju, sjedenja na terasi nekog urbanog kafića npr. na obali i sl.

“Whatz Next” s Jay Rockom i A3 je tipičan pokazatelj cijeđenja 2Pacove ostavštine pa stoga i neću trošiti slova i riječi na nju. Slično se ponavlja i s nekoliko sljedećih pjesama pa ću odmah preskočiti do meni najdraže na albumu “Soon As I Get Home” feat. Yaki Kadafi.

Nakon velikog sivila koje joj prethodi, u ovoj pjesmi se budi onaj mali tračak nade da možda ima nekih neistraženih dijelova 2Pacove ostavštine, nekih skrivenih snimki koje bi mogle zablistati. Male verzija stvari “Playa Cardz Right” feat. Ludacris & Keon Bryce ukazuje na isto i osvježava pred sam kraj albuma.

Što možemo izvesti kao zaključak na kraju svega? Da polako ponestaje materijala, da ćemo uskoro i od 2Pacovih nasljednika moći očekivati besmislena izdanja poput onog The Notorius B.I.G. “Duets”?

Iskreno se nadam da do toga neće doći jer bi to samo bacilo veliku mrlju na jednog od najvećih rappera svih vremena.