Marširaj il’ crkni, samo to nam preostaje

Svašta bi se moglo reći i napisati o “Rock or Bust“, šesnaestom internacionalnom albumu najvećeg australskog benda u povijesti postojanja te zemlje/kontinenta.

Od “Samo još jedan AC/DC-ov album“, preko “Opet ništa novo i
neočekivano“, sve do “Dobri, stari AC/DC“. I ništa od toga, ili tome
sličnoga, ne bi bilo pogrešno. Niti najmanje. “Rock or Bust” donosi
AC/DC u konvencionalnom izdanju kakvo su manje-više svi slutili. Nema tu
neke čarobne formule uz čiju bi se pomoć snimio album drukčiji od
prijašnjih petnaest, a u konačnici, to niti sam bend, a još manje oni
koji ga vole, pa čak i koji ga ne vole, ne bi želio (i željeli) da se
napravi.

Jedino što poprilično mijenja priču ovog albuma u odnosu na prošle su okolnosti koje su mu prethodile. Prije svega najava kako više neće biti ne samo novih albuma, nego se razmišljalo i o prekidu koncertnih aktivnosti, odnosno oproštajnoj turneji. Pa se sve to promijenilo, stidljivo počelo najavljivati nešto novo, pa ‘prokljuvalo’ da je Malcolm bolestan i da je to kraj benda. Šturim su se bendovim priopćenjima potvrdila nagađanja o Malcolmovom odlasku zbog demencije, no i demantirala ona o kraju karijere, što se u konačnici obistinilo snimanjem novog albuma u Warehouse studiju u kanadskom Vancouveru.I kada se činilo da su se sve nevolje izredale i apsolvirale, neposredno pred izlazak albuma nove je stvorio bubnjar Phil Rudd, koji biva optužen za planiranje/naručivanje ubojstva, te posjedovanje kanabisa i metamfetamina. Ovo drugo i treće ništa novo kod njega. To je bio razlog što je ‘maknut’ s promo foto-sessiona, pa ga u bookletu albuma nema na zajedničkim fotkama, što je navelo na razmišljanja da ga se ostaka ekipe odrekao. No i tu bi stvari trebale krenuti na bolje, valjda, pošto u zadnje vrijeme Phil ‘opasno’ najavljuje povratak u bend. Ipak, svemu usprkos, album smo dočekali, Phil je na njemu odsvirao bubnjeve, a na mjestu Malcolma je Stevie, još jedan iz ‘Young loze’. Iako ga nema, Malcolmov ‘duh’ itekako je nazočan, ako ne drugdje, onda u onom najprepoznatljivijem, ‘mesnatim’ riffovima, što i ne čudi s obzirom da je Angus uobličio demo pjesme koje je napravio s bratom, pa se i zbog toga ne osjeća znatnija razlika od bilo kojeg prijašnjeg im djela.Istina je da u njima ima generičnosti, uvijek je bilo, čak dosta repetitivnosti, na čemu im se stalno i neumorno može prigovarati, no opet, ima nekoliko pjesama gdje je prihvaćen izazov i koje se temelje na maštovitiijm gitarskim riffovima i solo dionicama koje djeluju uobičajeno usklađeno, otmjeno, k tome još i poprilično freshly, kao da ih prvi puta čujemo. I ono što je najvažnije, koliko god da su utjecajni, riffovi ne ogoljuju niti jednu pjesmu, nudeći u pravilu preostalim segmentima da se iskažu u svom punom konstruktivnom formatu. Pohvalno se stoga možemo izraziti o kompaktnim, iako uobičajeno krutim ritam sekcijama, u kojima, poglavito u bubnjarskim izvedbama, ne nalazimo apsolutno nikakvih napetosti, no stamenost i postojanost koju popularizira, uz ostalo i kontinuirano snažno pulsiranje Cliffovih baseva, promovira ih u značajnije frakcije ovog izdanja.

Kojemu u prilog ide i kratko trajanje, par sekundi ispod 35 minuta, što “Rock or Bust” čini najkraćim albumom u povijesti benda, u čemu je nadmašio dosadašnjeg ‘lidera kratkoće’ “Flick of The Switch” iz 1983. godine. U prilog ide u smislu da nema prostora za filozofiranja i kalkuriranja i da pjesme u svoje tri minute kroz kombinaciju harda rocka, rocka, boogiea i bluesa donose kontinuitet marširajućih ritmova s ponekim izražajnijim refrenima odbacujući bilo kakvu mogućnost zapadanja u monotoniju. Dakle, nakon “Black Ice“, albuma s najvećim brojem pjesama, dobili smo po svome trajanju najkraće izdanje AC/DC-a. Da ne ispadne kako baš po ničemu nije specifično. A jeste i po 3D naslovnici, koja ‘razmrdavanjem’ boxeta stvara optičku varku rasprskavanja bendova loga.

A kad ih već spominjemo, recimo da je prethodnik bio štogod bolji, s ujednačenijom kvalitetom pjesama, te s onim možda najvažnijim, puno boljim, eksplozivnijim i rasprskavajućim najavnim singlom “Rock N’ Roll Train”, koji je svojedobno ‘smazao’ sve pred i pod sobom i albumu širom otvorio sva potrebna vrata. Ovdje to nijednoj od dvije najavne stvari u potpunosti uspjelo nije. Možda je to razlog što je “Rock or Bust” u SAD-u prodan u jedno četiri i pol puta manje kopija (172.000:784.288) i bio ‘tek’ treći na Billboardu, za razliku od prethodnika koji bješe na samom vrhu. No koga to ozbiljnog briga za tamo neke ljestvice. Još važnije, kada je tako nešto bilo mjerilo kvalitete.

I da, ima i na ovom albumu štogod dobrih pjesama, to je nedvojbeno, ali ima i koja poprilično slabašnija, nedefiniranih konstrukcija, čak i ritmova, pa ponekad zazvuči kao dizelaš kojeg ‘tjera’ lož-ulje, no, kako navedosmo, budu kratke, pa se i to izdrži. Ono što je simpatično je činjenica da muževno snažni i dominantni Brianovi kreštavo-strugajuće-grebavi vokali i dalje jednakim žarom u pjesme interpoliraju seksualne metafore (“Sweet Candy“), kao i himne opstanka i(li) pobune (“Rock or Bust”, “Dogs Of War”, “Hard Times“). Nekom to možda zvuči neprimjereno, bedasto čak zna li se da dolaze iz grla ‘over’ 60-godišnjaka, ali prepoznatljivost i originalnost je nešto što ga i ovdje krasi i bez čega bend ne bi bio to što jeste.

Najavna pjesma “Rock or Bust” uobičajeni je marširajuće-valjajući hard-boogie, s možda i najizlizanijim riffovima (“Highway To Hell”) i tekstovima (“… In Rock We Trust …), ali zato sjajnim solažama, a “Play Ball” je konvencionalni AC/DC boogie rock broj s također zanimljivim gitarskim soliranjima kao svojim najboljim dijelovima. “Rock The Blues Away” je pomalo zbunjujuća pjesma, u kojoj čvršći riffovi jedva nekako prikrivaju mekaniji pozadinski popistički pristup i nije baš konstruirana sukladno imenu, samim tim jer su joj i refreni dosta poslinavljeni.

“Miss Adventure” je najveći očaj, regresivna stvar s još više tupastih pop-rock ideja, dok je “Dogs of War” ozbiljnija pjesma srednjeg tempa s uvodnim “For Those About To Rock [We Salute You]” shemama i odličnim, raslojenim heavy solom. “Baptizm By Fire” je hrapavo-melodična himnica lepršavijih refrena, u tvrđoj “Rock The House” osjeća se duh ranijih Led Zeppelina, a zapetljanije i uslojenije riffove daje “Emission Control“, još jedna stvar srednjeg ritma i dojmljivije strukture s najjasnijim blues temeljima koji su je kvalitativno digli pred sam vrh albuma.

“Rock or Bust” mogao bi nas iz raznoraznih razloga navesti na razmišljanja da će biti posljednji album ovog sjajnog benda, pa bi mogle započeti analize je li on ‘hommage’ cjelokupnoj karijeri ili još jedna dosadna kopija vječno dosadnog benda. Ovisno o dojmovima koje je na nas ostavio sam album, ali i bend u svoj svojoj cjelini, takve će biti i (pr)ocjene.

No s druge strane, objektivno sagledanje stvari dovodi do zaključka da koliko god isti bili, koliko god godinama ‘krali’ sami od sebe, jednom kad odu, prokleto će nedostajati. Svima. Glazba bez njih više nikada neće biti ista, jer AC/DC su jedan od rijetkih bendova uz koje se ili maršira ili zauvijek odustaje. Treća opcija ne postoji. Zato nastavimo marširati, pa dočekajmo kraj (ako ga bude) u istom stroju.