Marilyn Manson raskrstio s vragom

Marilynu Mansonu sedmica je definitivno sretan broj pod kojim izlazi s albumom "The High End Of Low" s kojim je zauvijek raskrstio s vragom napravivši američki masakr oštricom jezika iz koje je smrt glavni motiv, a ljubav leitmotiv. Neočekivano dobrih petnaest pjesama u kojima se vraća i davno izgubljeni Twiggy Ramirez bez treptaja je pokosilo svoja tri prethodnika i ponovno vratilo Mansona na tron kao boga groteske straha i seksa.

Nesuđeni najavni singl "Devour" poput filmske najave otpočinje trzajima žice mandoline koji nadglasava pjevušenje "I’ll swallow up all of you / Like a big bottle of big pills" i trnci višestruko prolaze tijelom, a hvata ih novi val nakon što u akustičnoj i isprva laganoj pjesmi Manson zavrišti kako ‘ne može zaspati dok ju ne rastrga’ i nakon savršene ‘noise’ kulminacije pjesme dolazi besmisleni kraj u vidu reza, što aludira na montažno sredstvo.

Sugestivna "Pretty As A Swastika" ni po čemu nije kontroverzna, osim po naslovu koju je MM preuzeo od jednog od prvih novinara tabloida koji je okarakterizirao slavnu nacističku redateljicu i fotografkinju Leni Riefenstal ‘lijepom poput svastike’, no ova nabrijana himna u maraton postavlja bubnjeve i Twiggyev bas, čime pomalo podsjećaju na borbenu "Fight Song".

Opsesiju smrću Manson dalje prenosi u čistu hard-rock "Leave A Scar", no ona kulminira u pjesmi koja će jamačno ući u glazbene antologije i obilježiti njegov opus – "Four Rusted Horses". Jezivi bubanj najavljuje pogrebnu koračnicu koju preuzima akustična gitara i time otvara put k nečemu što dosad nismo mogli čuti kod Mansona.

Naime, po prvi puta koketira s bluesom i americanom u predivno tečnoj lamentaciji prepunoj ironije, ali i bizarnih slika koje se perpetuiraju u petominutnom remek-djelu bez vrhunca: "Everyone will come to my funeral / to make sure that I stay dead". Ova elegija temelj je, kostur i nosivi zid koji je samodostatan i dovoljan razlog da se odjuri kupiti ovaj album. Opcija ‘repeat’ neizbježna je.

Odlaskom instrumentalne kočije u južnjački suton slijedi "Arma-goddamn-motherfuckin’-geddon"; prvi službeni singl čije prve tonove predstavljaju munjeviti udarci palica po bubnju, najavljujući vokalno-instrumentalni trijumf nad zlobnicima koji će zauvijek biti ušutkani onomatopejama riffova personificirane gitare koja zvuči poput luđačke motorne pile. Ova industrial metal pjesma reminiscencija je na zlatno doba industriala s prijelaza osamdesetih u devedesete koja Mansona ponovno etablira na vrhu industrije.

Ipak, nipošto ne smijemo očekivati ekstremnu kontroverzu uzimajući u obzir vrijeme i kontekst u kojem živimo, no Manson ipak uspijeva biti cenzuriran ("Blank And White") i to na završnoj verziji svoga albuma kada se dotiče ‘pucanja u Predsjednika’.

Nažalost, izdavač, kao ni sa ‘svastikom’, nije shvatio kulturnu referencu koja se ne odnosi na aktualnu (i gotovo jednako kontroverznu) personu Obame, već na kontroverznog predsjednika-katolika Kennedya. Balade su jedan od aduta od kojih se svakako ističe netipična ljubavna i melankolična "Running To The Edge Of The World" bogatog instrumentarija.

U "Eat Me Drink Me" Manson je predstavio morbidnu epsku "If I Was Your Vampire", što je ovdje odlučio pomaknuti korak dalje devetominutnom Odisejom "I Want To Kill You Like They Do In The Movies" u kojoj, osim psihotičnih stihova, inkorporira i zvukove filmskih strojeva koje upotpunjava meta-postupcima poput opjevavanja filmskih tehnika, ali ova tendencija nekonciznosti ipak doprinosi zamaranju.

Ljubav prema filmovima očita je u electro-rock "WoW", krajnje prljavoj himni seksa koju kao da je skladao za svoje seksualne eskapade (čitaj: sado-mazo porniće). Definitivno lascivno zarazna predigra za orgazam koji slijedi s "We’re From America", još jednom post-apokaliptičnom anti-himnom upućenoj ‘glupoj’ Americi ‘gdje jedu svoje mlade, gdje se Isus rodio i gdje pričaju američki’ igrajući se s pulsirajućim agresivnim basom i bubnjem kako bi pojačao efekt ponavljanja u svrhu shvaćanja ‘degeneriranih’ i retardiranih pripadnika sporne nacije.

Međutim, nedvojben je utjecaj kratke faze djelovanja Wesa Borlanda prošle godine, odnosno očito je inspirirana njegovom "Mesopotamiom" (album "Cruel Melody") čiji su riffovi i gitarske dionice en generale gotovo identične.

Granice inovativnosti još jednom se daleko pomiču baladom post-vremena "Into The Fire" gdje spoznajemo bizarnu romantičnu stranu Marilyna Mansona koji naprosto ne uspijeva pobjeći od svoje humanosti, što dokazuju cijeli orkestar i klavir iza njega. Iako korijene pronalazimo u klasiku "Tourniquet", ovo je mekše izdanje čovjeka koji je napunio četrdesetu u kojoj su bunt i bijes slabije izraženog intenziteta.

Naposljetku, album sugestivno i enigmatski završava petnaestom pjesmom "15". Broj koji prati njegovu ikonografiju, ali i njegovu personu. Psihodeličnim prebiranjem po električnoj gitari i klavijaturama, kontrastiranjem alta s visokom deračinom, bend kao da uglazbljuje limb ostavljajući dojam nedorečenosti, dok se protagonist ne libi priznati da ‘ubija za ono u što vjeruje’. Zanimljivo je kako je ovu pjesmu napisao za svoj rođendan, 5. siječnja (sada malo uključite mozak).

Besmislene su kritike Marilynu Mansonu posljednjih deset godina tijekom kojih je objavio ukupno četiri studijska albuma, jer prva dva dijela triptiha "Antichrist Svperstar" i "Mechanical Animals" kontroverzni rocker nikad neće ponoviti i upravo ga u tome treba honorirati. Želimo li doista čuti nastavke ovih albuma ili pustiti kreativnost da odradi svoje, pa nakon eventualno ‘slabijih’ momenata dobiti prvoklasno ubojstvo s predumišljajem?

"The High End Of Low" svakako jest povratak korijenima i žestokom zvuku devedesetih, ali je korak unaprijed prepun inovacija. Iako manje ingeniozan na tekstualnoj razini od prethodnika "Eat Me Drink Me" ili "The Golden Age Of Grotesque", ovaj je album prepun skrivenih asocijativnih struktura i referenci kodiranih u tekst i samu glazbu, a otkrivaju se svakim daljnjim slušanjem, iako kao cjelina ‘leži’ već na prvo slušanje.

Napokon, odbacio je kritike slijepoj religioznosti i jedva da se vraga i dotakao, a zaboli ga i za Boga te se okreće filmskoj osveti ženama iz prošlosti koje su vječna i, prema ovome sudeći, odlična inspiracija. Iz raščetvorenih uspomena nastao je novi horor soundtrack od kojeg ćete imati najmračnije noćne more kojih se nećete htjeti riješiti.