Ludilo!

Stari prvoborci bjelačkog ska punk pokreta s kraja sedamdesetih opet su aktivni. I ne samo to, imaju novi album, koji se razlikuje od drugih povratničkih albuma snimljenih nakon dulje stanke po tome što je na njemu pristojna muzika.

Naime, kad je tako duga autorska pauza u priči, postoji mogućnost da se izgubi kemija među članovima, da svaki član ode u neki svoj đir, odnosno da snimljeni materijal zvuči kao da ga svira bend za svadbe i krstitke u vatrogasnom domu. Ovdje to nije slučaj. Album obrada objavljen prije 4 godine "Dangermen Sessions Vol.1" je očito poslužio kao zagrijavanje za ovaj autorski trijumf.

"The Liberty of Norton Folgate" je naziv za općinu koja se smjestila između dva velika crkvena dobra, a nekad je tu bilo i kazalište. Danas je Norton Folgate ulica u Londonu koja je bila poprište sukoba lokalnih aktivista s upravom koja je htjela graditi poslovne zgrade. Zvuči poznato? Ne bi li bilo lijepo da se idući album npr.: Ede Maajke ili Hladnog piva zove "Ponos Cvjetnog trga"?

Ono što je za Lou Reeda New York, to je za Madness London – izvor inspiracije. Za razliku od Reeda koji više voli newyorške dogodovštine ofarbati crnim, klaustrofobičnim, hladnim i ciničnim tonovima, glazba Madnessa je, premda ne bez satiričnih tonova i socijalnih komentara, ekstrovertiranija, prijateljskija i pristupačnija.

Na "The Liberty of Norton Folgate" muzika teče bez prepreka i pokazuje zavidnu kakvoću finalne obrade, dok su pjesme pune materije i artikuliranih ideja, zvuče dovršeno i zaokruženo. Dobro, bilo je i vrijeme obzirom da se već deset godina nisu pošteno autorski oglasili, ali opet, lijepo je primijetiti. Skoro svaka pjesma zvuči kao potencijalni singl.

Već prva "We Are London" ima zaraznu vokalnu dionicu, dok saksofon otkriva malo Andya MacKaya iz rane faze Roxy Music. "Forever Young" je najavljen kao idući singl te također odražava visoku kvalitetu, tako da čovjek nikad ne bi rekao da ga je napisao čovjek odgovoran za iritantnije obrada The Beatlese i Paula Simona ("Cecilia" i "I’m Only Sleeping") iz sredine devedesetih, Graham "Suggs" MacPhaerson. Himničnost i jezičavost se miješaju u svakakvim omjerima, hitoidnost se zadržava. Ovaj bi album mogao biti hit ljeta kad žega malo jače pritisne, a dobro funkcionira i kao album za tulume.

"The Liberty Of Norton Folgate" podjednako duguje i svojim ska punkerskim korijenima kao i nasljeđu Raya Daviesa iz šezdesetih, što će reći da su u jednom momentu MacPhaerson i drugovi u ulozi samih aktera zbivanja, a u drugom minuciozni promatrači. Promjena tih uloga se odvija glatko. Naslovna pjesma je prenakrcana idejama i nepredvidivošću, sastoji se od nekoliko stavaka, koji su svi skupa malo uvrnuto spojeni, no ipak uspijeva zazvučati cjelovito.

Uz izvrsne "Sugar And Spice" i "Idiot Child" dragulj se nalazi na samom kraju, "On The Town" uz himnični refren i ženski vokal prekrasno završava pedesetak minuta rijetko viđene glazbene inspiracije. Mogući kandidat za album godine.