Lijep, nepretenciozan, (polu)akustični album o ljubavnim prekidima

Aljoša Šerić, frontmen grupe Ramirez, sakupio je niz pjesama koje ne odgovaraju opusu njegovog matičnog benda pa je osnovao novi, nazvao ga Pavel te ovih dana objavio i prvi album istog naziva kao i grupa.

Kada se počinje pričati o solo albumu nekog frontmena, uvijek se počnu povlačiti paralele s ‘glavnim’ bendom, a većinom je to tek vrlo blijeda slika benda i samog autora koji želi vidjeti kako bi mu bilo u solo vodama. U slučaju Pavela, moram priznati da je Šerić uspio izdići album u odnosu na slične albume.

Što se tiče samog Ramireza, bend je zapeo za oko mnogima i prije objavljivanja svojeg prvijenca odličnim koncertima i singlovima, što su s “Ramirezom” samo i potvrdili. Drugim albumom “Copy/Paste“, po mojem mišljenju, napravili su velik korak unatrag jer su pjesme mnogo lošije nego na prijašnjem, s puno manje osjećaja, ali i s previše sličnosti svjetskim mainstream rockerima.

Pavel je na granici između Ramirezovih balada i još mirnijih, lakših i (polu)akustičnih laganica koje se tek povremeno razdrmaju nešto življom stvari. Tijekom albuma se provlače najtipičnije Aljošine teme, a to je nesretna ljubav, odnosno prekidi, pa ne čudi da je gotovo svaka pjesma o tome, a znaju se ponoviti i stare Aljošine boljke s ‘filozofskim’ tekstovima.

Klavir, gitare i povremeno bogate orkestracije donose vrlo lijepe melodije kojima se ponegdje približava Davidu Grayu ili sličnim kantautorima. Jedina negativna stvar koju bih mogao reći o “Pavelu” je nedovoljno izraženi vokal koji zbog svoje ‘osjećajnosti’ gubi na snazi, a gostovanje Maje Posavec iz Detoura svakako popravlja cjelokupni ugođaj.

Uvodna “Morska” je razlog zbog čega je i nastao bend Pavel, pošto je urađena još 2001., a nije odgovarala niti jednom albumu Ramireza dosad. Vrlo je lagana s bogatim orkestracijama i jecajućim vokalom. Vrlo slična joj je i sljedeća, “Bajke još postoje“, samo što ona ima nešto veći refren.

Prva nešto življa pjesma je “Tobago“, koja ima vrlo zabavnu glazbenu podlogu u kojoj dominiraju lagane gitarske makinacije, Aljošin glas u pripjevu je totalno iritantan i cvileći s glupim stihovima, ali je pred kraj izdižu puhačke i klavirke dionice.

“Moj stan je prekinuo s njom” bez problema se mogla naći i na nekom albumu matičnog mu benda jer malo podsjeća na Coldplay ili još više Athlete.

“Bolje” neodoljivo podsjeća na “Vidi se, zar ne?”, samo što je nešto mirnija i akustičnija, dok je “Tko je stavio prosinac u svibanj” najveselija, kao da je urađena za neku country feštu, zasigurno jedan od vrhunaca albuma.

“Zvončicu može biti sram” se izvrsno nadopunjuje na prethodnu pjesmu, dok “Zajedno” govori o trenutku kad dolazi do zasićenja u vezi.

“Ako si za, mogli bismo jednom izaći” je prelijep duet s ‘Detour’ Majom, a govori o onome u čemu je Aljoša najjači, prekidu i nesretnoj ljubavi, makar se iz naslova to ne može iščitati pošto je vrlo optimističan. Posljednja pjesma s “Pavela” je “Uspavanka“, kojoj je savršeno pogođen naslov jer bi se uz nju lako moglo zaspati.

Ovih 45 minuta u 10 skladbi donijelo je nešto lakšu Šerićevu stranu, u kojoj je pokazao da minimalizam u svirci ne mora uvijek biti monoton i dosadan. Još uvijek je daleko od naših glavnih interpreta poput Arsena Dedića, ali vjerujem da mu nije bila niti namjera ‘kopirati’, već da se zaželio nešto drugačijeg izražaja, a tu je i uspio uz neke, već spomenute, zamjerke.

Prije nekoliko godina, i Mile iz Hladnog piva je otišao kratkotrajno u solo vode sa svojim albumom “U dva oka”, samo što je razlika u tome da je njegov bend bio mnogo veći nego trenutno Aljošin, pa je spomenuti album dočekan s velikim iščekivanjem, dok “Pavel” ipak dolazi na nešto ‘manja vrata’, makar je bolji.

Vrijeme će pokazati koliko će ovaj album uspjeti, a ja se nadam da ćemo dobiti i više ovakvih lijepih i nepretencioznih materijala za razbibrigu u kojima se može bezbrižno uživati.

Živio nam Pavel!