Lana Del Rey i “Norman Fucking Rockwell”: Glazbena poezija za kraj ljeta

Još od samih početaka, Lana Del Rey bila mi je više pjesnikinja nego glazbenica što se s vremenom pokazalo kao istovremeno pravilno i pogrešno razmišljanje. Ljepota njezinog stvaralaštva i leži u višedimenzionalnosti i odvojivosti elemenata, da jedno funkcionira i bez drugoga, jer je jednostavno toliko iskreno da ne treba ništa više. Njezini spotovi vizualna su dostignuća, a njezini stihovi jednako lijepi, čak i jači, samo pročitani. Zato je opravdano što će negdje u budućnosti izdati prvu zbirku pjesama pod naslovom “Violet Bent Backwards Over the Grass“ čije pjesme se mogu naći na njenom Instagram profilu. Tako je i novi album “Norman Fucking Rockwell“ inspiriran upravo poezijom njezinih najdražih (očigledno iz naslova albuma) i ugostio je jedne od njezinih najljepših stihova do sada.

Iako je i ona sama imala, većini najpoznatiji, komercijalniji period s prvim major label izdanjem, “Born To Die“, do glazbenog samoostvarenja se dospijelo. Sloboda je u glazbi Del Rey nešto posebno potrebno i nezamislivo da je drugačije. “Born To Die“ je ipak bio otprilike alternative hip hop album koji je nosio (donekle i danas) svjež zvuk i nekoliko evergreen pjesama koje su lansirale njenu karijeru i upisale ju zauvijek u povijest popularne glazbe. Također, dio se uspjeha može pripisati vrtlogu (ne)istinitih tračeva koji su se povezivali s relativno nevješto isplaniranom “Gangsta Nancy Sinatra“ personom, da su vjerojatno i ona i tim vrlo brzo požalili zbog toga. Brončana kosa, elegantni outfiti, jaka, ali odmjerena šminka, neupitno proživljene pjesme, stvorile su mnogima neodoljivu i nezaobilaznu pojavu na svjetskoj glazbenoj sceni. Ondašnja Lanina krhkost i sramežljivost, a istovremena zavodljivost, njena nepripremljenost i prigušene glasnice na većim nastupima, danas su samopouzdanje, veliko poznavanje vlastitog talenta i savršena egzekucija umjetničkih vizija. Mediji su je voljeli zvati viralnim uspjehom, što god to zbilja značilo, obzirom na prodani broj fizičkih kopija. Na krilima neočekivanog uspjeha “Video Games“ i spota čija izvedba je postavila temelj za sve što je došlo, Lana Del Rey se kroz godine izdigla iznad ružnih glasina i sjaji kao rijetko koja poznata izvođačica današnjice. Sjaji svojim radom, autentičnošću i pjesmama.

Ono što je od početka njezin glavni adut je glas. Način na koji je pjevala i na koji pjeva danas promijenio se na bolje, ali još uvijek postiže jednake ukrase, efekte i atmosferu. Jedna je od rijetkih koja svojim glasom zamućuje žanrove, ali i koristi se nekoliko, nazovimo to, uzoraka. Istovremeno njen glas može biti piskutav, stegnuto i prazno visok, kao u “Off To The Races“ refrenima, barušnast kao na “Terrence Loves You“ ili obradi “Blue Velvet“, opojan i misteriozan kao na “Summer Bummer“ ili “Once Upon a Dream“, lagano ljutit i ranjiv kao na “Happiness Is a Butterfly“ ili čist i vjerodostojan kao na “Hope Is a Dangerous Thing for a Woman Like Me to Have – but I Have It“. Upravo na zadnjem joj dostignuću, dala je publici sve ove varijante i mogućnosti.

Priča novog izdanja “Norman Fucking Rockwell“ krenula je izdavanjem tri stilom drugačijih, više rock i folk pjesama, nekih od njenih najboljih u karijeri, koje stoje rame uz rame visinama “Ride“, “Love“ ili “Blue Jeans“. Prva od njih je “Mariners Apartment Complex“, priča o dating momentu gdje Lana Del Rey predstavlja stabilniju polovicu odnosa i onu koja tješi. Pjesma je opuštena, vedra, a upotreba gitara gotovo je poetska. “Catch a wave and take in the sweetness“, kao iz dubina dopire Lanin glas preko gitarskih dionica krajem pjesme.

Uslijedila je do sada najduža Lanina pjesma , “Venice Bitch“, svojevrsna oda njoj samoj i sjedinjenosti s kvartom Los Angelesa, Venice. Igra riječima, “beach“ i „bitch“ istovremeno je nepotrebna i genijalna, ni sam ne mogu odlučiti. Sama pjesma je jedna od najboljih na albumu, atmosferom definitivno najposebnija i kao da plutate nemirnim morem, prepušteni ste strujama Del Rey i Antonoffu da odluče. Prvi refren prati samo električna gitara i malo produkcije, a do trećeg već kao da ulazimo u sasvim novu pjesmu. Emocija je jača, doza arogancije uključena, kao kakav hladan pozdrav. Konačna psychedelic i soft rock kulminacija počinje na 6:05 nakon čega pjesma pada u postepeni smiraj. Strukturom jedna od njezinih najzanimljivijih do sada i definitivno sržan trenutak izdanja. U obranu dužine pjesme, najbolje je samo citirati nju samu: “It was funny when I played (it) for my managers. I was like ‘yeah, I think this is the single I wanna put out,’ and they were like ‘it’s 10 minutes long, are you kidding me. It’s called Venice Bitch, like why you do this to us? Can you make like 3-minute normal pop song’ and I was like ‘no, end of summer some people just wanna drive around for 10 minutes and get lost in electric guitar‘“. Pjesma je naime izašla sredinom rujna 2018.

Kao treći singl poslužila je “Hope Is a Dangerous Thing for a Woman Like Me to Have – but I Have It“, prema časopisu Billboard, najbolja pjesma njene karijere. S time se apsolutno ne bih složio, ali ovom se pjesmom Lana približava novoj ozbiljnosti vlastite umjetnosti i predstavljanja, a sam novi album ugostio je neke od njezinih pjesama koje imaju najviše potencijala da ne osjete zub vremena. Lirski popunjena samo njoj poznatim referencama, strogo osobna, introspektivna, a opet s dozom novonastalog optimizma. Ionako je sve jasno iz stihova: “Don’t ask if I’m happy, you know that I’m not, but at best, I can say I’m not sad, ’cause hope is a dangerous thing for a woman like me to have“. Sveukupno minimalistički, a istovremeno zaista očaravajuće. Prema riječima za izdanje ključnog suradnika Jacka Antonoffa, ovo je jedna od dvije pjesme koje su prve nastale za izdanje odnosno na početku im suradnje.

“Fuck It I Love You“ repetitivna je i atmosferična, a prema Del Rey asocira na surfanje. “Dream a little dream of me, turn this into something sweet, turn the radio on, dancing to a pop song, fuck it, I love you“, navigira Del Rey. Prema mnogima je “Doin’ Time“ bolja od originala. Inače se radi o obradi istoimene pjesme grupe Sublime iz 1996. (koji su zapravo obradili “Summertime“ iz opere “Porgy & Bess“). Prava ljetna poslastica, lagana, pamtljiva, udara točno gdje treba i lako ulazi pod kožu. Djeluje kao pravo osvježenje na albumu i potreban poletniji moment. Prije koji dan je dobila i zanimljiv video spot gdje Del Rey u divovskom izdanju hoda Los Angelesom. Osobno sam interpretirao video kao da je Del Rey umno iznad svih nesposobnosti, nazovimo to, seljačke Amerike i perverzija Kalifornije te ima svoju zadovoljštinu u svom načinu života i glazbi. Također, susret s drugom, mladom i naivnom verzijom sebe koja biva prevarena u spotu, opisao bih kao referencu na period njenog prvog i neuspjelog studijskog albuma u Lizzy Grant danima i platinastom bojom kose.

Na “Love Song“ vidimo klasičnu Lanu i poznate joj motive. Zaljubljenost, automobile, brzinu, haljine, dodire… Još jednom samo ona i klavir. Sasvim dovoljno. Refren je jedan od najljepših na izdanju, a otpočinje srcedrapajućim stihom “Oh, be my once in a lifetime“. Slijedi “Cinnamon Girl“, catchy stvar, alternative pop trenutak albuma. Intenzitet nezdrave veze, suprotstavljen želji za nježnošću i sigurnošću. “California“ kao jedna od dramatičnijih na izdanju, s lijepom linijom “You don’t ever have to“, Lana pleše između čežnje za nekim iz prošlosti i tradicionalnih ljubavnih priča. Slabije od ostatka izdanja. Njena velika ljubav prema romantiziranju Amerike i Kalifornije te povezivanje pjesama i osobnosti s lokalitetima nije ništa nepoznato za Del Rey. Na tome se priča i sagradila, ali dolazi se polako u stadij da će se izlizati. Spomenuto je istovremeno ne limitira, ali je već viđeno. Ono što je olakotna okolnost je da raspolažemo s materijalom toliko autentičnim i neopterećenim, kao da je napisan za skup prijatelja ili štoviše, za nju samu. Za njena iskustva, ljubavi i misli, jer tako bi zapravo i trebalo biti. Umjetnost za potrebu ekspresije, ne s mnogo opterećenja ciljevima.

“How To Disappear“ je nostalgična, topla balada, o lažima i ostajanju. Kao i “Happiness Is A Butterfly“ vezivno je tkivo ostatku albuma. U potonjoj Lana Del Rey pjeva “If he’s a serial killer, then what’s the worst that can happen to a girl who’s already hurt? I’m already hurt“ aludirajući na ravnodušnost druge strane u romantičnom odnosu, na njoj već svojstven način, da bi kasnije svejedno kontrirala empatijom. Jedan od ljepših trenutaka albuma. “The Next Best American Record“, ex “Architecture“ demo iz 2017., još je jedna od onih njenih pjesama. Mnogo Lana Del Rey referenci, lirskih izraza već izdanih pjesama, u već joj poznato prikladnoj produkciji. Od objektivno malo zamjerki ovom izdanju, ne mogu oprostiti što je tekst refrena promijenjen od demo snimke. Pjesma zvuči lijenije i nepotrebno jednostavnije nego što je bila, ali na hipnotičnosti se nije izgubilo. Pohvalno, otpjevana je identično, samo nijansu bolje nego na spomenutim snimkama.

“Bartender“ je malo magije stvorene s dugogodišnjim suradnikom, legendarnim Rickom Nowelsom. Njihove formulacije i njegova upotreba klavira uvijek su sasvim posebne. Do sada je s Lanom radio na svim izdanjima. Na ovom je izdanju za Lanu glavni Jack Antonoff, inače član američke indie pop grupe Fun. Za one koji prate popularnije izvođače, on je nova snaga svjetske popularne glazbe. Njegove velike mogućnosti, senzibilnost, prilagodljivost i kreativnost eksplodirali su na albumu “Melodrama“ talentirane Lorde, a dobar posao je učinjen i s Taylor Swift na “Reputation“. Konačno, “The Greatest“, zadnji singl s izdanja, govori o izgubljenosti i nedostajanju dana kada se „nije radilo ništa“. Ironično, ugodno i opušteno. Isto tako jedna od jačih na izdanju.

“Norman Fucking Rockwell“ nije iznenađujuće dobar, jer da Lana Del Rey radi dobru glazbu je činjenica, ne iznenađenje. Nije ni očekivano dobar, jer kreativnost kao takva ne funkcionira tako. Rekao bih da je “Norman Fucking Rockwell“ dokaz da se isplati pričekati da umjetnik “dođe na svoje“ kad prođu godine dokazivanja diskografima i najširoj, a svi znamo, najmanje zahvalnoj publici. Lana Del Rey od strane kritike, istovremeno je bila mažena i dizana u nebo, ali čini se da se sve isplatilo. Novi je album dodatni odmak od proslavljenog “Hollywood sadcore“ zvuka, k toplijim, samopouzdanijim i sretnijim lirskim izrazima i epizodama. Album odiše optimizmom koji Lani bolje stoji nego je publika mogla zamisliti, a istovremeno je uistinu uvjerljiva.

Ovo je njen album s najmanje kompromisa glazbenoj industriji do sada, na kojem ne postoji niti jedan trenutak dodvoravanja radiju ili ljestvicama. Čak ni zvuk “Doin’ Time“ i “Cinnamon Girl“ ne odišu kao da su rađene s ciljem uspjeha. U svojem ne tako dugom, ali sada već višegodišnjem recenzentskom iskustvu, dao sam samo jednu peticu izvođaču. Međutim, danas sam sretan što dajem drugu. “Norman Fucking Rockwell“ kolekcija je pjesama izuzetno velike vrijednosti i dugovječnosti. Radi se o njenim najboljim pjesmama još od vječne “Video Games“ i tužno zadivljujuće “Born To Die“. Po izdanju albuma Del Rey je obznanila izdanje sljedećeg studijskog izdanja u 2020., pod naslovom “White Hot Forever“. Do tada preporučujem da se i sami uvjerite da je “NFR!“ vrijedan i vaših ušiju.