Lagani povratak korijenima

Tobias Sammet se nakon dvije godine vratio na scenu sa svojim projektom Avantasia, u kojem redovno surađuje s mnogim metal-velikanima.

Da se nalazi u velikom kreativnom zamahu moglo se naslutiti još na prošlogodišnjim albumu matičnog mu benda Edguy, “Tinnitus Sanctus”, a konačna potvrda toga stigla je ove godine kada je s Avantasiom istovremeno objavio dva studijska albuma. Ukupno četvrti i peti.

Da, dva su to odvojena, čak i dva nešto drukčija albuma, bez obzira što je analiza obaju napravljena na istom mjestu i bez obzira što se mogu kupiti u istom boxu. No radi lakše analize, lakše usporedbe, a i lakšeg praćenja, odlučili smo ih izanalizirati u istom tekstu.

Do objave dvaju albuma došlo je poprilično neplanirano, jer, kako je sam Toby izjavio, kada je shvatio da je napisao ”previše kvalitetnih pjesama” za samo jedan album, odlučio ih je rasporediti na dva, odnosno objaviti kao dva zasebna studijska albuma. Prvi od njih dobio je naziv “Wicked Symphony“, dok je drugi “Angel Of Babylon“, i oni sačinjavaju (i završavaju) trilogiju “Scarecrow Saga“, započetu s albumom “Scarecrow“.

Imajući na umu sve ovo, teško je ne zapaziti i grješno ne istaknuti kako Toby danas spada u red najvećih radoholičara metal-scene, što i potvrđuje podatak da je u posljednje tri godine izbacio na tržište čak četiri studijska izdanja. Gledajući način na koji je došlo do istovremenog objavljivanja ovih izdanja, najlogičnije je cijelu ovu priču započeti drugim dijelom “Scarecrow” trilogije, odnosno već spomenutim albumom “Wicked Symphony“.

Za kojeg je Toby već tradicionalno okupio pregršt poznatih glazbenika, što instrumentalista, što pjevača, kojima je dodijelio odgovarajuće ‘uloge’, s kojima su oni postali najjače karike albuma. Što je bilo sasvim očekivano, rekao bih već i tradicionalno.

Kad sam ovu priču već započeo osvrtom na ekipu koja je omogućila Tobyu da svoje ideje provede u djela, red bi bio da poimenično i spomenem imena koja su sudjelovala u snimanju, a najveći dio su pjevači Jorn Lande, Michael Kiske, Tim ‘Ripper’ Owens, Russell Allen, Bob Catley, Klaus Maine, Andre Matos i Ralph Zdiarek.

Uz njih, tu su još i gitaristi Bruce Kullick i Oliver Hartman, na orguljama Simon Oberender, bubnjari Felix Bohnke i Alex Holzwarth, plus aktualni line-up Avantasie predvođen Tobiasom Sammetom, pa zatim Eric Singer (bubnjar), Sascha Paeth (gitarist) i Michael ‘Miro’ Rodenberg (klavijaturist).

Ekipa za dobiti rat, ne samo ‘za vola ubit’, bez ikakve dileme. Pri samom pogledu na imena, jasno je da albumom dominiraju vokali koji ga podižu na višu dimenziju. Postignut je veliki korak naprijed nakon slabašnog, pomalo i dosadnog, preujednačenog “Scarecrow” kroz povratak epičnijem prizvuku i veliki angažman orkestralizacija kojima se Tobias uvelike vratio provjerenom stilu kojeg je gajio na prva dva albuma, što je i najveći plus.

Znači, pjesme su kompletnije, potpunije, razrađenije, s dosta manje kontinuiranih melodija, a i stilski su univerzalnije, različitije, pa se tako kreću u rasponu od rocka, pa sve do metalno-opernih. U kompletu su i dosta duge, traju nešto više od šezdeset minuta, ima ih jedanaest, a naslovna, devet i pol minutna “Wicked Symphony“, prva je na popisu.

Nakon zanimljivog orkestralnog uvoda prerasta u vrlo dobar epski naslov srednjeg tempa sa dojmljivim gitarskim i klavijaturističkim melodijama, a posebnu dimenziju daju impresivne vokalne prezentacije Russella Allena, Jorna Landea i Tobiasa Sammeta. Ona je obećavajući uvod u album, a ujedno i predstavlja najkompleksniju pjesmu ‘skinutu’ s njega.
“Wastelands” je tipičniji power naslov, onako u Helloween stilu, za što zasluge ima i Michael Kiske koji je ‘posudio’ glas za veći dio skladbe. U biti, svaka pjesma ‘izmišljena’ je za pojedinog vokala i to što se koncepcije poklapaju s pjevanjima naravno da nije čudno.

Naslovi koji zaslužuju poimenično isticanje su i “Scales Of Justice“, pjesma koja čak pomalo i odudara od ostatka materijala na albumu, sa kričavim vokalima Tima ‘Rippera’ Owensa, te vrlo moćnim riffovima koji je ‘guraju’ u tipičan heavy-metal naslov, djelujući na momente kao da je ‘oteta’ sa Judas Priestova “Jugulatora”.

Nedvojbeno najveći adut je “Dying For An Angel“, što zbog svoje strukture, što zbog još jedne pjevačke legende, Klausa Mainea iz Scorpionsa čiji se hrapavi vokal odlično preslaguje sa Sammetovim. Ovo je, jednostavno rečeno, tipična hitoidna heavy-rock skladba koja ima potencijal da bude prihvaćena i van krugova metal slušateljstva, stoga i ne čudi da je odabrana za prvi singl.

“Crestfallen” još je jedna pjesma koja ima potencijal da iskoči van okvira metala, a uz nju izdvajam još i “Forever Is A Long Time“, jaki hard-rock naslov koji podosta podsjeća na Whitesnake/Rainbow, sa uvijek odličnim Jornom Landeom.

“Angel Of Babylon” je treći, posljednji uradak iz trilogije “Screcrow Saga” koji, baš kao i njegovi prethodnici, ima velik broj uglednih glazbenika koji su sudjelovali u njegovu stvaranju. Ono čime se “Angel Of Babylon” najviše razlikuje od “Wicked Symphony” je glazbena usmjerenost koja Avantasiju više usmjerava prema vodama rocka i hard-rocka, a ima manje metala.

Ipak bismo, kompletno gledajući, mogli reći kako je ovo kompilacija stilova, što daje dozu raznovrsnosti. Ima tu i klasičnih power naslova, pa čak i pjesama koje bismo mogli svrstati u gothic-metal, a kako u cijeloj priči veliku ulogu imaju klavijature, može se govoriti i o simfonijskim obilježjima.

Iako su i na ovom albumu klavijature i gitare gotovo stalno prisutne, bilo da vode glavnu riječ ili dopiru iz pozadine, i ovaj je album kao i njegovi prethodnici većinski usredotočen na vokalne izvedbe. “Angel Of Babylon”, svjesno ili ne, za razliku od svog ‘blizanca’, izgubio je dijelom na simfoničnosti, posebno na epičnosti, nedostaju mu naslovi koji odskaču i više je nalik na “Scarecrow” nego na “The Metal Opera – Part I” i “The Metal Opera -Part II”.

Popis gostujućih pjevača nešto je ‘tanji’, no jezgra je ista, tako da se ovdje pojavljuju Jorn Lande, Michael Kiske, Jon Oliva, Russell Allen, Cloudy Young, Bob Catley, dok je popis imena instrumentalista ovaj put dobio, uz one ‘stare’, i neka nova imena. Svirali su bubnjari Felix Bohnke i Alex Holzwarth, gitaristi Bruce Kulick, Oliver Hartmann i Henjo Richter, klavijaturist Jens Johanson i orguljaš Simon Oberender.

“Angel Of Babylon” također broji jedanaest naslova u trajanju od gotovo sat vremena, u kojima se čuje pregršt isprepletenih klavijaturističkih i gitarističkih melodija, solaža, pa i zborskog pjevanja, no ipak je generalno nešto manje epičnosti, teatralnosti i melankoličnosti. Uz mnoštvo power naslova tipa “Promised Land“, ili rockerskih “Angel Of Babylon” i “You Love Is Evil“, ipak bih radije izdvojio one koje odskaču muzičkom raznolikošću i raznovrsnošću.

Tu svakako spada “Death Is Just A Feeling” u kojoj je glavni lik Jon Oliva sa svojim, u ovom slučaju, ludo ‘bolesnim’, rekao bih čak i psihopatskim, jezivim glasom, posebno u sporijem početku pjesme. Usudio bih se reći kako je ovo nedvojbeno najteži, ali ujedno i najbolji naslov albuma.

“Down In The Dark“, pjesma srednjeg tempa koja ‘plovi’ kroz hard-rock, odskače pamtljivim refrenima i vokalnom izvedbom Jorna i Tobya, a zanimljiva je i uvodna, devet i pol minutna “Stargazers” koja bi vjerojatno trebala predstavljati ‘trademark’ albuma, nešto kao “The Wicked Symphony” u prijašnjem slučaju.

Najveće iznenađenje albuma stiže sa “Symphony Of Life“, jednostavnim, ali i zanimljivim gothic-metal naslovom sa mnoštvom synth-dijelova. Dobra je i balada “Blowing Out The Flame“, no u njoj Toby malo previše podsjeća na Jon Bon Jovija i definitivno se takvo ‘cvrkutanje’ ne uklapa u vokalnu koncepciju koja je rađena za prave, čvrste vokale, a ne za nekakve ‘ljubiće’.

Na kraju priče u osvrtu na nova djela Avantasie, mogu reći kako su, ukupno, ali i pojedinačno gledajući, u velikom dijelu ispunila moja očekivanja, posebno ako uzmemo u obzir pomalo razočaravajući “Scarecrow” iz 2008. godine. Dojma sam da je ovo barem dijelom povratak korijenima i izvornoj ideji projekta Avantasia koji je i više nego upečatljivo kročio u svijet metala svojim prvim albumom i mnoge ostavio ‘bez daha’.