Korak naprijed prema prošlosti

    2067

    Children Of Bodom

    Relentless Reckless Forever

    Datum izdanja: 08.03.2011.

    Izdavač: Spinefarm Records / Universal Music

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Not My Funeral
    2. Shovel Knockout
    3. Roundtrip To Hell And Back
    4. Pussyfoot Miss Suicide
    5. Relentless Reckless Forever
    6. Ugly
    7. Cry Of The Nihilist
    8. Was It Worth It?
    9. Northpole Throwdown

    Kako to obično biva od strane izvođača, i naročito diskografa, svaki od njih novi album najavljuje kao nešto najbolje što su napravili u karijeri ili pak kao povratak korijenima.

    Naravno, u tim najavama nisu iznimka ni zadnjih godina glazbeno posrnuli, ali još uvijek popularni finski metalci Children Of Bodom.

    Sukladno najavama, novi materijal trebao bi predstavljati sve ono što je bend svojevremeno prometnulo u jedno od najvećih osvježenja koja su se ikada pojavila na metal sceni, i u vrlo brzom periodu postao najtraženiji i najomiljeniji ‘proizvod’ plodnog finskog metalnog tla. Njihove su jedinstvene gitarske melodije i ‘zlokobno-hororske’ klavijature, s unikatnim vrišteće-režeće-kričavim vokalima, kombinacija brutale i finoće, zarazile mnogobrojne metal fanove koji su stasali krajem prošlog, te u prvim godinama novog tisućljeća.

    Ukratko, Children Of Bodom doista su bili nešto osvježavajuće, nešto jako dobro, bili su jedan od izvođača od čije su glazbe izbijali trnci po tijelu. Može li se nakon desetak godina i, po mnogima posljednjeg velikog albuma “Follow The Reaper”, doista ponovno vratiti vrijeme nakon nekoliko, u najmanju ruku – promašaja? Jer, “Blooddrunk” (2008.) te poglavito “Are You Dead Yet?” (2005.) to uistinu i jesu. I sami po sebi, a kamoli u usporedbi s najranijim izdanjima.

    Muziku podržava

    Mogu li se riječi ovih finski momaka doista i obistiniti, ostaje da promislimo nakon preslušavanja sedmog studijskog albuma “Relentless Reckless Forever“. Bez obzira kakvu bilo tko ima sliku o današnjem Children Of Bodom, vjerujemo da će se svi složiti kako se njihov novi studijski uradak ubraja u red najiščekivanijih ovogodišnjih metal izdanja.

    “Relentless Reckless Forever” objavljen je nešto manje od tri godine nakon što je u prodaju pušten njegov prethodnik “Blooddrunk“, a zanimljivo je kako se i na njemu, kao i na svim prethodnicima, izuzev na prvijencu “Something Wild”, nalazi devet pjesama.

    Već pri prvom pomnijem pregledu bookleta nailazimo na nešto što ga razlikuje od svih albuma Children Of Bodom, a to je ime producenta. Ovaj put te se uloge prihvatio Matt Hyde (Slayer, The 69 Eyes, Monster Magnet, No Doubt…), a zanimljivost je kako je to prvi ‘strani’ (van granica Skandinavije) producent koji je imao prigodu raditi s Children Of Bodom.

    Zanimljivo je i to, ako bacite pogled na sva studijska izdanja, da je Alexi Laiho zaslužan za kompletnu muziku i tekstove, što je do sada bio slučaj samo na debi izdanju “Something Wild” (1997.), te na “Follow The Reaper” (2000.). Makar je i na tim preostalima Alexi komponirao većinu pjesama u kompletu.

    Kada smo kod tekstova, mogli bismo reći da su ‘intimni’, budući da se ovaj put Alexi ‘pozabavio’ svojim problemima, koji su ga pratili dugi niz godina, i koje je valjda ostavio iza sebe. Radi se o problemima s alkoholom, ali zanimljivo je da piše i pjeva i o polomljenim kostima, što je također tema iz vlastitog iskustva.

    “Relentless Reckless Forever” traje jedva-jedvice nešto preko 36 minuta, što je po današnjim glazbenim standardima ipak malo premalo, no možda bolje ova varijanta, sedam do deset pravih pjesama nego njih dvanaestak (ili dvadesetak), koji su nabacane i ‘isklesane’ tek da se zadovolji norma trajanja nosača zvuka.

    Jesu li Children Of Bodom u ovih 36 minuta uspjeli opravdati svoje najave i hvalospjeve izrečene na vlastiti račun o kojima sam govorio u uvodu? Pitanje je sad. Vremena kada je svaki Bodomov, pa i finski album bio dobar (ako je) i prosperitetan daleko su iza nas, pa sada i oni snimaju kojekakve blamaže.

    Ipak, odgovarajući na gornje pitanje rekao bih rekao da jednim dobrim dijelom jesu, i da je ovo najbolje izdanje benda nakon 2003. i albuma “Hate Crew Deathroll”. Ako je “Blooddrunk” bio mali pomak ka starom zvuku, onda je “Relentless Reckless Forever” veliki povratak stilu kojim je bend tako jedinstveno zavladao metal scenom na prijelazu iz jednog tisućljeća u drugo.

    Ovaj album ima pregršt trenutaka koji doista neodoljivo podsjećaju na stare, ‘prave’ Bodome, koji su svojim predobrim melodijama širili zarazu među zaljubljenicima žestokog zvuka. Kada bih ga uspoređivao s nekim od ranijih izdanja benda, rekao bih čak da se u njemu osjeća doza “Hatebreedera” i “Follow The Reaper”, ali za razliku od ta dva albuma “Relentless Reckless Forever” ima ipak jedan veliki nedostatak.

    Naime, iako se na njemu nazire pregršt dobrih ideja, melodija, riffova i refrena, odličnih aranžmana, toliko tipičnih za Children Of Bodom, gledajući u cjelini djeluje pomalo nedorečeno. Brzi riffovi s pregršt melodičnih gitarističkih dijelova s naglaskom na heavy ideje, prepoznatljive, ali ipak nešto manje ledeno-zlobne klavijaturističke dionice, te uobičajeno agresivno-ljuti Alexijevi vokali glavni su dijelovi pjesama s dosta dinamičnim sadržajima.

    Riječ je o jednom dosta dobrom albumu koji skoro da nema nekog prelošeg naslova, ali ipak nije na razini koju su sami Children Of Bodom postavili. Jednostavno, baš niti jedan nema potrebne kapacitete da bi se mogao prometnuti u neku novu himnu benda, pjesmu koja doslovno obara s nogu, a upravo su to imali raniji albumi. U izobilju.

    Grijeh bi bio reći da nema dobrih, čak vrlo dobrih naslova. Dapače, niti jedna od skladbi nije za odbaciti, svaka ima ‘ono nešto’, ali ipak se čini kako se pjesme poput “Touch Like Angel Of Death”, “Silent Night, Bodom Night, “Deadnight Warrior”, “Lake Bodom”, “Every Time I Die” ili “Hate Me” više nikad neće ponoviti. Barem se nisu ovdje.

    Od svih pjesama najviše su me se dojmile efektne i energične “Shovel Knockout” i “Roundtrip To Hell And Back“, a “Ugly“, možda i najjača stvar, s efektnim, atmosfersko-naratorskim uvodom, brzim bubnjem, izrazito agresivnim pjevanjem i modernom solažom, koja donekle kvari prijelaz u nešto sporije vode. “Cry Of Nihilist” također ima potrebne umjerene brzine, snage i energije, a “Was It Worth It?“, prvi singl, koja je najavljivana kao atipična pjesma za Children Of Bodom, koja ne posjeduje sound benda, prava party, heavy metal skladba, najlošija je od svih. Neodređena i nedefinirana, čak i pomalo dosadna pjesma ovakvom albumu baš i nije trebala.

    Njoj usprkos, “Reletless Reckless Forever” jedno je, ponavljam, dosta dobro izdanje kojim bend i dalje ‘praši’ mješavinu melodic-power, thrash, death i black metala, ali kojemu ipak nedostaje nešto konkretnije, nešto originalnije, nešto zanimljivije i napetije.

    Usprkos nedostacima, uopće ne treba dvojiti kako će osigurati bendu još fanova, a jedina utjeha ‘originalnim’ obožavateljima je činjenica da se Children Of Bodom ipak malo vratio u vremena kada je odličnim izdanjima žario i palio metalnom scenom. Ovaj sigurno neće uživati kultni status, no da će biti zanimljiv mnogima, to je jako sigurno.

    To potvrđuje i više od 10.000 prodanih primjeraka u prvim danima izlaska. No tako nešto ionako nikada nije i, srećom, nikada neće biti mjerilo kvalitete.

    Muziku podržava