Kopiranjem događanja s indie scene do uspjeha

Regionalna scene svako malo izbaci ime vrijedno pažnje, a jedno od novijih imena su Beograđani Sinestezija koji se predstavljaju albumom “Šminkanje stvarnosti”.

Sinestezija je klasičan indie rock bend zadnje dekade gdje se spojilo sve dobro i loše iz povijesti glazbe. Za razliku od mnogih inozemaca, Sinestezija je prihvatila i svoje porijeklo, pa osim već standardnih utjecaja koje često nabrajamo za ‘strance’ možemo im nadodati i hrpu domaćih/regionalnih autora zbog čega album posjeduje atraktivnost za slušateljstvo.Preskočit ću nabrajanje svih mogućih uzora iz ’80-ih. jer je Sinestezija spojila sva događanja iz tog vremena, od inozemnog new wavea do našeg novog vala, a svoj zvuk su pečatirali crpljenjem energije iz bendova nešto mlađe generacije poput The Killersa, Franz Ferdinanda, Arctic Monkeysa, pa čak i Weezera.Album započinje naslovnom skladbom albuma “Šminkanje stvarnosti” koja je britka kritika stvarnosti. Problemi su jasni, bilo da smo u Srbiji, Grčkoj, Španjolskoj ili kod nas, love nema i teško se možemo izvući. Pitka melodija ublažava težinu teksta, pa možemo reći da je bend uspješno spojio dva različita pola, angažiranost i radiofoničnost.

Jedan od prvih singlova benda “Auuum” ima tipičan britanski štih, kao da su se spojili Arctic Monkeys i Franz Ferdinand svirajući klasike The Libertinesa, dok sljedeća “Jenny” ima reference u ranim The Killersima, ne samo po jednakom ženskom imenu, već i po dosta mračnoj, ali opet vrlo plesnoj rock atmosferi.

Najpopičnija skladba na albumu je “Nije isto” za koju možemo ustvrditi da je potpuna suprotnost The Strokesovoj “Last Nite”. Dok je Julian proživljavao prekid, Sinestezija kao zaljubljeni mladići jedva čeka ‘onaj’ poziv da im se uljepša dan. Ovo je siguran radiofonični zgoditak, kao i sljedeća “Ništa nam ne treba” koja ima štih Nene Belana, a ‘hrvatski’ utjecaji još se jako osjećaju i na pjesmi “Radio” koja je kao svojevrsni nastavak na “Neprilagođen” grupe Film.

Album je prepun catchy melodija i zabavnih pjesama zbog čega možemo reći da “Šminkanje stvarnosti” nije tek za usputno slušanje, već da album zaslužuje višekratno uživanje. S nešto definiranijim produkcijskim zahvatima gdje bi se više pridonijelo live zvuku benda možda bi pjesme dobile na većoj efikasnosti, ali i ovako sve zvuči dobro i prpošno, zadovoljavajući standarde koje su napravili inozemni indie rock izvođači zadnjih desetak godina.