Kevlar Bikini: Kao eruptirajući vulkan

Trenutak kad glavni vokal ode iz benda, često zna biti presudno za daljnju karijeru. Kevlar Bikini to nije smelo, gitarist je preuzeo mikrofon i režanje na njega te su nastavili tamo gdje su stali prije četiri godine.

Četiri godine zna biti dugačak period za jedan bend, a Kevlar Bikini su ih dobro iskoristili za skupljanje snage i pripremanje novog albuma. Razlika se osjeća, naravno najviše u vokalnim dionicama, a sve opet djeluje kao bučna reakcija na mlitavost koja nas okružuje.

“Rants, Riffage and Rousing Rhythms” je zapravo odličan naslov albuma jer vjerno opisuje što se na njemu može čuti. ‘Urlici, rifovi i uzbudljivi ritmovi’ u hardcore maniri. Ovdje pjevanja gotovo da i nema, to je deranje iz petnih žila kojim se pokušavaju nadglasati brutalni rifovi i ritam sekcija koja diže tempo iz pjesme u pjesmu.

Ponekad su u nekim pjesmama odmorili i pružili nešto laganije pjesme s vremena na vrijeme, ali ovaj put su zapeli do kraja i isporučili 36 minuta visokooktanske buke u kojoj tek posljednja “Homo Rattus” djeluje kao neka od lakših stvari, a ona to uopće nije. Upravo u toj posljednjoj imamo i zanimljiv detalj kad uleti zvuk saksofona…

Sve započinje pjesmom “Pre-Doomsday Orgy” i stihom “There’s no action like self-destruction” s kojim se jasno postavljaju temelji što ćemo slušati na albumu. Nema tu nimalo kompromisa, ide se do kraja, pa tko voli nek’ izvoli.

Već sa sljedećom “Clerofashionistas” udaraju u lažne vrijednosti današnjeg društva, “Rabies Road” pokazuje da promjena vokala možda i nije dobro sjela kao na ostatku albuma jer ovdje je Berta jednostavno bez glasa. Međutim, kako idemo dalje, tako dobivamo eksploziju zvukova temeljenu na Fugaziju i svim mogućim bendovima nakon toga koji su pomicali granice punka prema nekim novim nivoima.

Kevlar Bikini spaja bijes i revolt i to su usmjerili u “Rants, Riffage and Rousing Rhythms” koji zvuči kao eruptirajući vulkan jer svakog momenta riga vatru i lavu koje gaze sve pred sobom.