Kako je ngoni u bluesu zamijenio gitaru

“Segu Blue” naziv je debi-albuma malijskog glazbenika Bassekou Kouyatea, kojeg je snimio s pratećim sastavom Ngoni Ba. Kouyateovo sviranje na ngoniju, tradicionalnom afričkom instrumentu, njegovo je glavno obilježje.

Ngoni je poseban žičani instrument iz plemena iz Segua u središnjem Maliju, a dolazi iz dalekog trinaestog stoljeća, i malo ljudi izvan Malija je s njim upoznato. Po svojim snimkama na ngoniu uz Kouyatea poznati su Rokia Traore, Salif Keita, Ali Farka Toure, Habib Koite i Toumani Diabate.

Stil sviranja ngonia kopirali su i ostali žičani instrumenti, poput gitare i balafona, a stilovi njegova sviranja su različiti, od finger pickinga, vibrata, do slide sviranja.

Album “Segu Blue” fokusira se posebno na ovaj zanimljiv i za afričku kulturu veoma značajan instrument, a glazbeno djelovanje Bassekoua Kouyatea je tim značajnije kad se zna da postoji veoma mali broj albuma posvećen bamana stilu.

Sam Kouyate je u Maliju već postigao veliku popularnost, a dosad je svirao s glazbenicima poput Ry Coodera, Bona i Taj Mahala. Posljednji je za njega izjavio da je ‘genije i živi dokaz da blues dolazi iz područja Segua’.

Album donosi 14 pjesama u kojima se prepliću tematike ljubavi i mržnje, rata i mira, ali i neke posvećene isključivo ngoniju, a Kouyte je inspiraciju dobio u bogatoj afričkoj povijesti, pritom obradivši tri tradicionalne pjesme (“Juru nani“, “Segu tonjon” i “Sinsani“).

Sve ostale pjesme autorsko su Kouyateovo djelo, a kreću se od instrumentala (“The River Tune“, “Segu Blue“; koja je ujedno stilski i izražajno najsličnija klasičnom bluesu) do vokalima potpomognutih (“Bala“, “Andra’s Song“).

“Jonkoloni” je inspirirana tradicionalnom malijskom pjesmom koju je snimio poznati svirač ngonija Banzoumana Sissoko (Kouyateov djed), a po prči koja stoji iza pjesme posebno je zanimljiva odlična “Mbowdi” potpomognuta gostovanjem Zoumane Terete na jednožičanoj violini. Pjesma govori o drevnom običaju da se plemena koja će se sutradan sukobiti u međuplemenskoj borbi, dan prije zajedno zabave na gozbi.

Album je, kao što to prvijenci obično i bivaju, veoma ambiciozan, i mladi glazbenik je očito u njega pokušao staviti sve svoje iskustvo i virtuoznost, i pritom ga nafilao brojnim gostovanjima (Kasse Mady Diabate, Zoumana Terete, Lobi Traore, Lassana Diabate…), ali je ipak ostao u granicama tradicionalne afričke glazbe, veoma malo koketiravši s fuzijom ostalih world stilova, fuziji kojoj su brojni njegovi kolege pribjegli.

Ta čistoća stila u današnjoj stilskoj promiskuitetnosti se itekako cijeni, i tim više dovodi do izražaja specifičnost i egzotičnost zvuka ngonia, instrumenta nepravedno zapostavljenog, koji će vjerojatno kao takav i ostati dok ga ne prepozna neki svjetski poznati glazbenik i tek preko milijunske naklade ga ne popularizira.

Iz tih razloga debi-album Bassekou Kouyatea, iako pati od tih malih debijima svojstvenih mana, je jako značajan, i njegova popularnost u rodnom Maliju je sasvim opravdana, kao što je opravdana i njegova sličnost s stilskim pravcem izniklim iz delte Missisipija. Blues, uz svoju stilsku kvalitetu, je prvenstveno populariziran zbog engleskog jezika na kojem je pjevan.

Kouyate na svom albumu nigdje ni ne pokušava podilaziti svojem stilski srodnom bratu, i ostaje čvrsto u okvirima Segua i bambare, beskompromisan i stilski čist, sviralački virtuozan i aranžerskim umijećem obdaren.