Kad svira (samo)parodija

Tko god da počne o njemu trusiti negativne komentare, prvi sam koji će reći da je Milić Vukašinović ozbiljan muzičar i da zavređuje poštovanje.

Bivši bubnjar Indexa i Bijelog dugmeta otpjevao je i prateće vokale na nekim Dugmetovim pjesmama (najpoznatije je glasovno držanje leđa Bebeku u “Sanjao sam noćas da te nemam”). Osim bubnjeva, vrlo je dobro savladao i sviranje gitare. Također je jedan od ključnih ljudi na temelju čije preporuke je Zabranjeno pušenje dobilo mogućnost snimanja prve ploče.

Vukašinović je također i moralna vertikala: tijekom rata u Bosni i Hercegovini cijelo je vrijeme ostao u Sarajevu i sa svojim sugrađanima dijelio dobro i zlo (ovog drugog je nažalost bilo više). Autor je nekoliko hitova narodne glazbe za Hanku Paldum.Pa ipak, uza sve te reference, Vukašinović je bio i ostao šarmantni rock-bećar, čovjek koji živi život onako kako on želi, pa makar to zvali rasipništvom, emocionalnom nezrelošću ili pak neodgovornošću. Ili pak rock’n’rollom.

Grupa koju je osnovao Vukašinović nakon odlaska iz Bijelog dugmeta nazvana Vatreni poljubac dugo je vremena bila sinonim za najgori mogući heavy metal bend u SFR Jugoslaviji s jedinom konkurencijom u Osmom putniku. Ako je Bijelo dugme sviralo pastirski rock, Vatreni poljubac svirao je cock-rock za pastire s viškom testosterona. S vremenom se izričaj Vatrenog poljupca prihvatio kao opće mjesto za brdsko-planinske metalce (Thompson, Vuco…).

Novi CD Vatrenog poljupca kolekcija je nekih starih stvari i nekih novih (ili barem ne toliko poznatih) naslova koje su nanovo snimljene i nanovo otpjevane. Vukašinović pjeva i svira klišeje hard rocka, no to je, dvadeset i kusur godina nakon prvotnog izdavanja, čudnim spletom vremenskih okolnosti prihvaćeno kao neobavezna zabava s velikom količinom humora (cinici bi primijetili da je Milić zapravo Halid Bešlić heavy metala).

Vukašinović nikad nije htio imati dubinu, on je samo htio strast, zabavu, zadovoljstva svih vrsta i uzbuđenja. Takva mu je i muzika: Vukašinović se nikad nije prodavao za nešto što nije, te se uvijek držao zdravo seljačke navade da svakom ima tri čiste reći što ga ide.

Geslo stih njegove karijere naslov je prvog albuma Vatrenog poljupca koji glasi: “Oh, što te volim, joj“. Njegovi poštovatelji reći će da čak i kada je ispadao glup i plitak, Poljubac je imao šarm koji bi poticao slušatelja da čuje album do kraja i tim bi šarmom osvajao one ljude koji bi bili siti pretencioznih art-rock ploča koje, u nakani da kažu svašta duboko, na kraju ne kažu ništa.

Na “Kad svira rock’n’roll” taj se šarm opasno razvlači poput žvakaće. Pjesme su preduge, previše je pjesama po principu ‘more of the same’, pjevanje je raštimano, a i svirka povremeno odaje dojam fleksibilnog tumačenja tonaliteta. Nakon relativno solidnog početka s naslovnom pjesmom, album prilično aktivno potiče slušatelja da ga ne sluša. Adresa produkcijske kuće koja je izdala ovaj album je u Beogradu, u ulici Charlieja Chaplina, što pristojno govori o ambicijama ove ploče.

Vukašinović definitivno nema što dokazivati, njegova ga publika pozna, a “Kad svira rock’n’roll” valja shvatiti samo kao razlog za još jednu turneju na kojoj će se Milićeva publika jako dobro zabavljati pjevajući i slušajući pjesme koje pompoznost i pretjeranu ozbiljnost hard rocka i heavy metala spuštaju na pravu mjeru. Teško da će ovom pločom Vukašinović pridobiti još nekog u krug svojih poštovatelja, no kao i kod drugih metalaca, njegov forte nastupi su uživo.