Kad je glazba ovako dobra, iskrena i čista…

Nekima će možba biti neobično čuti kako jedan Aussie praši po bluesu poput nekog američkog vagabunda iz ’30-ih ili ’40-ih godina prošlog stoljeća.

No, već nakon prvih nekoliko sekundi slušanja albuma “Gon’ Boogaloo“, C.W. Stoneking i njegovo geografsko porijeklo postaju nebitni jer nastupa iskonski zvuk koji će vas, ako imate barem malo onog što ljudi običavaju nazivati ‘stara duša’, ekspresno prebaciti u neka druga vremena.

Autohtoni blues s ušća moćnog Mississipija najbolje se razaznaje u pjesmi “Goin’ Back South“, dok na prvoj stvari (“How Long“) u kojoj ženski back vokali služe čisto kao neka gospel potvrda Stonekingovih riječi, vrlo lako možete zamisliti nekog raspjevanog lutalicu koji grupu pralja uz obalu rijeke ponuka na pjevanje. “I roll like thunder!” prodere se Stoneking na samom početku pjesme “The Thing I Done“, uvjerljivo najboljeg momenta na albumu. Jednostavan, no opak gitarskim ritam provlači se kroz cijelu pjesmu, a način pjevanja, baš kao i u nekoliko drugih pjesama (primjerice “Mama Got The Blues“), neodoljivo podsjeća na Toma Waitsa.

No, C.W. Stoneking nije ničija kopija niti uporno mrcvari taj blues, već uz podršku Primitive Horn Orchestra, svog vjernog pratećeg benda, u svoju retro pjesmaricu ubacuje i rock&roll zvukove koje najjasnije možemo čuti u dvije jungle pjesme (“Jungle Swing” i “I’m The Jungle Man”).

Kad je glazba ovako dobra, iskrena i čista, nema se što puno dodati i filozofirati, već samo u stilu Garya Moorea primijetiti da još uvijek imamo blues… i to upravo zahvaljujući glazbenicima poput C.W. Stonekinga i sličnih konzervatora onog pravog old fashion zvuka.

Tekst: Tino Friščić