Kad ćemo konačno čuti nešto novo?!

Veću pošast od Lady GaGe u posljednjih nekoliko godina nismo dobili. Znaju ju svi, i stari i mladi, pjevuše se njeni hitovi, a ona to zna naplatiti i iskoristiti. Rekao bih, skoro u nedogled…

Od njezinog megauspješnog albuma “The Fame” je prošlo dvije godine u kojima su se neprestano vrtjele pjesme poput “Just Dance”, “Poker Face” i “Paparazzi”, da bi krajem prošle godine reizdala album (“The Fame Monster“) s novim uspješnicama poput “Bad Romance” i “Telephone”, a za ovu godinu produžuje svoju slavu novim reizdanjem svojih pjesama i to tako da je sakupila sve remikseve na jedno mjesto.

Oduvijek su me fascinirali remix-albumi jer uopće ne kužim zbog čega se izdaju, budući da na njima poznate pjesme unište do jedva prepoznatljivosti i tako sve pjesme na vrlo sličan način. “The Remix” se uopće ne odmiče od te zacrtane linije.

Sve dosad spomenute pjesme i još niz drugih, ovdje su izmiksane za klupske noćne izlaske, većinom vrlo plesnih house-ritmova, ali kada se počnu nizati jedna za drugom, postaju totalno neslušljive i uši vrlo brzo počnu boljeti.

Zarazni refreni koji ponajviše odlikuju GaGine skladbe su ovdje melodijski maksimalno ubijeni nauštrb prodornih ritmova koji su u većini pjesama gotovo identični, kao da su svi poznati remikseri uzeli slobodan dan i iskoristili stare matrice u prerađivanju hitoidnih predložaka.

Jedino iznenađenje na albumu se nalazi pred sam kraj, a to je live-verzija “Poker Face” u kojoj Lady GaGa zvuči kao kabaretska pjevačica od prije 40-ak godina, pa na šarmantan zavodnički način zavađa sve napaljene pijance u baru. To je jedini razlog zbog čega ovo izdanje nije totalna katastrofa.

Kada sam na omotu uočio mnoge poznate face koji su se primili posla s pjesmama Lady GaGe, očekivao sam mnogo bolji uradak od ovog koji mi ispada kao tek puko odrađivanje posla da se može pokupiti još koji milijun dolara od vjernih fanova kojima je od životne važnosti sve što Lady GaGa napravi.

Albumi tipa “The Remix” su potpuno nepotrebni u svijetu pop-glazbe, ali su svrsishodni ako autor zapadne u krizu pred snimanje sljedećeg albuma koji bi trebao nadmašiti prethodni. U tom pogledu vidim smisao albuma “The Fame Monster“, ali dvaput reizdati jedan te isti album je mnogo previše.

Da su sve nabacali na taj jedan, odnosno, da je nadodano još nekoliko pjesama i izdan “The Fame Monster” kao drugi regularni album uz bonus-disk ovih remikseva, bio bi to odličan potez, ovako je to potez očajnika, a stvarno ne vidim razlog zašto, kad i dalje Lady GaGa niže hitove kao da je to najlakše na svijetu napraviti.

Ponavljam, album nije dobio čistu jedinicu samo zbog petnaeste skladbe, iako je to u potpunosti zaslužio materijalom koji je prezentiran.