(Još jedna) ‘kvalitetna depresija’ iz Seattlea

Svatko od nas u određenom trenutku svoga života nastoji definirati savršenstvo. Sporimo se postoji li uopće ili zamjećujemo li relativnost trenutka. Negativne verzije definicija možda su najbliže onome što realno možemo očekivati, budući da uvijek sadrže bizarnu mrvicu pozitivnog, jednostavnosti i ‘nepodnošljive lakoće’.

Vrsta takvog ‘savršenstva’ pronađenog u zvuku depresivnom do boli, glazbi bendova koji u bližoj budućnosti neće predstavljati prijetnju industriji indie mainstreama, odvraća vas od metafizičkih voda glazbenih žanrova. Odustanete od istraživanja biografija članova, diskografije ili datuma turneje putem MySpace stranica, i prepustite se osjećaju.

Prosto rečeno, izmamili su vam osmjeh, i na tih trideset i nešto minuta materijala zaklopite uši pred nedostacima, katalogiziranjem glazbe ili strukturiranjem buduće recenzije. The Dutchess and the Duke osvajaju upravo na takav način.

Bend koji nema predispozicije za masovnu hitoidnost, no zahvaljujući neodoljivoj akustičnoj melankoliji, drugim albumom “Sunset / Sunrise” odškrinuo je vrata manjih ‘kultnih okupljališta’ željnih folk rocka.

Članovi benda, Kimberly Morrison i Jesse Lortz, čiji će treći album zvukovno možda nalikovati utabanim glazbenim tokovima prethodnog, a četvrti možda zagaziti duboko u folk psihodeliju, za dvije do tri godine vrlo vjerojatno će okupljati sekundarne bendove.

Ne bih ih smjestila u kućicu ‘one album hit makers’, budući da bendovi žive od ‘priređivanja iznenađenja’, i stoga ponekad ni ne valja postavljati glazbene prognoze. No u galaksiji ‘recikliranih’ bendova, uglavnom se ponavljaju priče s vrlo sličnim ili jednakim ishodima. Ali prepustimo se prvotnom osjećaju.

The Dutchess and The Duke već su debi albumom “She’s The Dutchess, He’s The Duke”, iz 2008., krenuli vodama ‘provjerene glazbene kakvoće’, prizvavši pritom utjecajne duhove prošlosti. Najuočljiviji primjeri su zasigurno rani (akustični) The Rolling Stonesi, s pjesmama poput “Play With Fire” i “Ruby Tuesday” ili akustično – električni Bob Dylan, s ‘in yer face’ tematikom “Hurricanea” ili “It’s Alright, Ma (I’m Only Bleeding)”.

Debitantna sirovost u tragovima se osjeća i na “Sunset / Sunrise”, no oštrina i hladnoća gole realnosti upotpunjene su dražesnošću akustičnog prebiranja žica i razigranim vokalima. Dok Lortzov vokal na prvijencu zvuči kao grubi nazalni demo, pri čemu odmah pomislimo na punk-surf rock Pixiesa, ovdje poprilično naginje bluesu, dopunjenom lepršavim pljeskanjem, udaraljkama, naglašavanjem rima i ponavljanjem.

Također, preuzevši (većinski) na sebe dvije pjesme, “Sunrise / Sunset” i “When You Leave My Arms“, Morrison pridonosi vrsti rodne ‘jednakosti dueta’, ali i rasponu portretiranih likova. Naime, banalno rečeno, album obiluje kraćim narativnim linijama iz imaginarija prolaznosti vremena ili propalih ljubavi, u ovom slučaju interpretiranih iz muško – ženske perspektive.

Izgubljeni ljubavnici, povratak, udaljenost, samoća, bol, prolaznost ili nestajanje, motivi su koji se razrađuju od prve do posljednje pjesme na albumu, no ovakva ‘kvalitetna depresija’ ravnodušnima neće ostaviti ni najzahtjevnije, tjeskobne emotivce. “Let It Die“, “Never Had A Chance” ili “New Shadow” rasplinut će negativne aspekte gotovo dječjom jednostavnošću, poskočnim ritmom i radošću.

Izdvojila bih “Living This Life” i “Scorpio” kao dvije pjesme možda najbliže Dylanovoj kantautorskoj školi iz faze “Oh Mercy” albuma i pjesama poput “Most Of The Time”. No, tražimo li ‘manje’ eksponiranije folk rock/americana ili indie utjecaje, valja svakako spomenuti Willard Grant Conspiracy i Arcade Fire, posebice zbog specifične uporabe violine.

Dodjeljujemo li oznaku žanra općenitijim pojmom americana ili specifičnijim folk rock, The Dutchess and The Duke trenutno nisu u mogućnosti zadobiti kritičnu masu slušateljstva, kao što je slučaj s oba spomenuta benda. I upravo ih ovo izmicanje, ‘outtakes slučaj’ na krcatoj indie sceni, čini toliko neodoljivima te će se u budućnosti zasigurno naći u pojedinačnim privatnim antologijama ili na listi favorita raznih kritičara.