Ipak nedovoljno za deset godina stanke

Za Stinga se zaista može reći da je svoju publiku znao iznenaditi.

Od samog početka s The Policeom gotovo je svaki album bio prava mala senzacija u ovom ili onom smislu i potpun zaokret u odnosu na uradak ranije. Tijekom njegove samostalne karijere to je postalo još više zamjetno. Jedino što ga je pratilo u konstantnom obliku bila je vrlo snažna inspiracija za pisanje pop pjesama. Od kraja sedamdesetih do polovice devedesetih Sting je bio jedan od najsnažnijih kantautora na svijetu. Posljednjih petnaestak godina ipak se podosta toga promijenilo. Posljednji pravi hit Sting je izbacio još 1999. kad je “Desert Rose” još jednom posvjedočila o tomu što je ovaj čovjek sve sposoban. Od tada tek je “Sacred Love” iz 2003. nosio epitet ‘pravog’, autorskog albuma. Ostatak su bile obrade, prerade i izvedbe. Rijetko odlične, nikad loše, često preobične.Konačno je 2013. Sting izdao novi, pravi album kojim nam se predstavio onakav kakvog ga znamo. Turneje s The Police ili u ‘Back to Bass’ formi paravan su i način zarade, ništa drugo. Njega rock’n’roll u onoj formi iz osamdesetih ne zanima, a to je i najbolja stvar koju nam je podario. Mirnoća, emotivnost, folk, prebiranje akustične gitare, sjetnost padaju na pamet prilikom svakog slušanja albuma. Sting planira postaviti ovaj materijal i na Broadway sljedeće godine, u tko zna kojoj formi.

Po atmosferi, ali i čestim motivima, potpuno je jasno da je ovaj album blizak onomu iz 1991., “The Soul Cages”, koji je nastao kad se Sting borio sam sa sobom nakon smrti oca. Motivi poput plovidbe, luka, mora i brodogradilišta, prebačeni u neko prošlo vrijeme, dominiraju obama albumima. Najveća je razlika u tomu što je Sting na “The Soul Cages” mogao posegnuti i za veselijim glazbenim temama poput “All This Time” ili naslovne pjesme. Ovdje takvih trenutaka nema, osim pokoje folkerske zezancije, što album na trenutke čini zatvorenijim, skučenijim, pomalo jednoličnim.

Album se najavljivao i gostovanjem Briana Johnsona iz AC/DC-a, ali to se pokazalo kao običan marketinški trik jer dvije pjesme na kojima on pjeva nalaze se samo na deluxe izdanju, a na jednoj od te dvije utopljen je među druge pjevače. Obje se pjesme čine kao zezancija i sve je to moglo bez svega toga. No, ime Johnsona te spoj AC/DC-a i Stinga iskorišten je kao dobar mamac za nespremne. Na kraju, tresla se brda…

Za razliku od Johnsona, poznatog britanskog muzičara Jimmya Naila, Sting je u jednom intervjuu ‘prokazao’ kao svoju muzu i njegovo je prisustvo na albumu određeno očiglednom logikom i potrebom Stinga da svoju muziku dovede na višu razinu.

Albumom se inače provlače niti adult popa, folka i svega onoga što je Stinga kao samostalnog autora proslavilo još prije 25 godina. Najsličnija dosadašnjem Stingovu opusu, a to je čini možda i najboljom na albumu, pjesma je “And Yet” koja podsjeća na poznatu “It’s Probably Me”. Većina albuma ipak nije na toj razini, a kao zanimljivi trenuci izdvajaju se “So to Speak” u kojoj gostuje Becky Unthank, naslovna “The Last Ship“, i to obje verzije, te “Practical Arrangement” sa zanimljivom temom pjesme.

Na trenutke Sting podsjeća na sebe s početka devedesetih, a na trenutke zvuči kao prosječan autor komu inspiracija nedostaje na kvadrat. Ovaj će nas album moći zagrijati u nadolazećim hladnijim mjesecima, predočiti nam probleme prosječnog lučkog radnika ili čovjeka u Engleskoj od pred pola stoljeća, natjerati nas da se prisjetimo Stinga iz ranijih vremena, ali neće nas prikovati uz liniju. A Sting je to nekad mogao svakim albumom iznova.