Ipak lagano posrtanje

Iako je prošlo više od pet godina od posljednjeg izdanja ovog ‘all star’ projekt benda, vjerujem da je njegovo ime još uvijek dobro poznato u heavy metal krugovima. Za podsjetnik ipak nudim podatak da se iza njega krije ‘mastermind’ njemačkih heavy power metalaca Edguy, Tobias Sammet, koji je i ovaj put okupio vrhunske glazbenike u kreiranju nove, treće po redu Avantasie.

Tobias Sammet’s Avantasia projekt svoje idejne početke bilježi 1999. godine i u kratkom vremenu izdaje dva vrhunska izdanja (“The Metal Opera” (2001.) i “The Metal Opera Pt. II” (2002)), koja su pobrala mnoge visoke ocjene u metalnim krugovima.

A kako se već polako počelo zaboravljati na prijašnje opere, red je bio da se ponovno okupi elita glazbenika i napravi novo djelo pod imenom “The Scarecow“, kojemu, uz riječ ‘metal opera’ u imenu, ona donekle fali i u muzičkim osobinama.

Odnosno, “The Scarecrow” manje sliči metalnoj operi, a više power metal albumu s jakim utjecajima heavy metala i hard rocka. Naravno da ne mislim da tako nešto ne valja, ali, u odnosu na prva dva ostvarenja, ovo je ipak jednim dijelom slabije.

Ustvari, nekako mi poprilično vuče na hard rock, odnosno previše luta unutar granica epic, power, heavy, malo sympho metala, pa sve do klasičnog rocka, a nešto malo i popa. Što ne znači da je znatno lošije od prvih, više bih rekao drukčije pa će oni koji su možda očekivali treći nastavak ‘opere’, biti pomalo zakinuti i razočarani. Ali će zato, nesumnjivo je, stići novi poklonici, privrženiji hard rocku i nešto mekšem, melodičnijem zvuku.

Iako, i njega na mjestima razbijaju jaki heavy & hard gitaristički riffovi, par oštrijih solaža i pojačane vokalne aktivnosti, pogotovo one gdje se pojavljuje Jørn Lande (“Devil in the Belfry“, recimo), te orkestralni aranžmani.

Usprkos tome, mislim da je ovo u cjelini bitno hitoidniji album, s nekoliko pjesama jako pogodnih za top-ljestvice, kao što su srednje brza “Carry Me Under“, sympho pop balada “What Kind of Love“, koja podsjeća na Celline Dion temu iz “Titanic” (pjeva Amanda Somerville (Aina)) ili nešto hevijaniziranija laganica “Cry Just A Little“. A tek bonjovijevska “Lost in Space“…

Naslovni heavy metal ep “The Scarecrow”, s jako lijepim, mirnim folk početkom, ipak generički zaostaje za ‘rođacima’ “The Tower” i “The Seven Angel” s jedinice i dvojke. On, kao i brzi power heavy “Another Stranger Down“, čine mi se najboljim pjesmama i nekako najbližima opusu s prva dva albuma.

Od boljih pjesama ističem još i “The Toy Master“, koju je Alice Cooper svojom pojavom ‘glamurizirao’, te “Twisted Mind“, hard ‘n’ heavy pjesmu s jako puno gitara i preciznih vokalnih razračunavanja, u kojima se posebno ističe Roy Khan (Kamelot). Gledajući ih u prosjeku, ipak mogu reći da se ovo izdanje sastoji se od 11 dobrih pjesama, s nekim odmakom prema gore ili dolje.

Što ne znači da odustajem od teze kako je stepenicu ili dvije ispod prethodnica. No kako se Avantasia sada nalazi pod okriljem Nuclear Blasta, uvjeren sam da će ovo, bez obzira na neke nedostatke, biti njezin najprodavaniji uradak. Pogotovo stoga što je za tržište, uz ‘normalnu’, ‘one disc’ audioverziju, pripremljena i drukčija, s DVD-om, na kojem su bonus-pjesme, video te intervju.

Usto, dobroj prodaji i pojačanoj popularnosti sigurno će pridonijeti i mogućnost da se Avantasia po prvi puta tokom svog postojanja vidi uživo. Svi koji to namjeravaju napraviti, trebali bi imati ovaj disk i nadati se da će na live-set-listi ipak biti više starijih pjesama.