I dalje nemaštoviti

Crystal Eyes, jedan od one gomile bendova koji su uspjeli izdati prvijenac tek potkraj drugog tisućljeća, kako su mi rekli, je power metal bend. Ma je li? Uzmite bilo koji od njihovih albuma, stavite ga u liniju, stisnite play, i ako ste u iščekivanju brzine, snage i žestine pravog powera (kao što sam ja bila nažalost, zahvaljujući pogrešnoj informaciji, jer ovdje je riječ o veoma lošem ‘heavy’ metalu), slobodno pobjegnite iz sobe.

Razlog: sjećate li se svima nam drage Britney i njezine verzije pjesme “I Love Rock’n’Roll”? Taj ‘njen’ hit, kaotiga je spadao u pop rock. E pa Crystal Eyes po tim mjerilima spada u pop metal. Čitaj: dosadno, monotono, prepjevne i prepopaste melodije, prepamtljivi lyricsi, nedostatak orginalnosti i impresivnih solaža (u ovom slučaju nedostatak bilokakvih solaža). Uglavnom, sve ono što pravi metal nije.

Jedino što valja zapravo su poprilično zanimljive vokalne mogućnosti Daniela Heimana (bivši pjevač Lost Horizona) i doista je prava šteta što su iskorištene na ovaj način, u ovom kvazi metal bendu. S obzirom na sve navedeno, teško mi je uopće izdvojiti neku pjesmu s albuma koju mogu svrstati u ‘relativno dobre’. Eventualno bi to bile “Northern Rage” i “Terminal Voyage“, ali i to je samo zato što se mrvicu razlikuju od ostalih, mogu slobodno reći, klonova.

No, da ne odugovlačim, imam još samo jednu napomenu za kraj. “Confessions Of The Maker” je jedan od onih albuma koji čovjeku može vrlo korisno poslužiti kao podmetač za pivu ili još bolje kao frizbi. Pa ako vam zatrebaju isti, i dovoljno ste ludi da za njih izdvojite stotinjak kuna, slobodno prošećite do obližnjeg cd shopa po svoj primjerak.