Hiperproduktivni Willie nekritičan prema sebi samom

U filmu ”Zombieland” Woody Harrelson se u jednom trenutku iznenađeno okreće te svog neinformiranog suputnika u nevjeri upita: “Ti ne znaš tko je Willie Nelson?”.

Nakon što dobije negativan odgovor, on još jedanput upitno ponavlja: “Willie Nelson?” Odgovor je ponovno niječan. Woody zaista ima razloga za nevjericu, jer kako netko danas ne zna tko je Willie Nelson? S nebrojeno mnogo diskografskih izdanja iza sebe te s desetljećima glazbenog nastupanja diljem zemaljske kugle, zaista je na pitanje “Tko je Willie Nelson?” nemoguće odgovoriti niječno.

Samo je 2008. i 2009. izdavao po dva albuma godišnje, a ova hiperproduktivna, brojnim nagradama ovjenčana glazbena institucija, upravo je objavila prvi album tekuće godine, album koji istodobno odgovara na pitanje svoje žanrovske pripadnosti, album “Country Music“.

Neoriginalnost prilikom imenovanja albuma u country-svijetu ovdje je još jednom potvrđena, ali to nikad nije brinulo nasmijanog Willija. On se udružio s poznatim producentom T-Bone Burnettom i deveteročlanim pratećim sastavom te uz jednu autorsku pjesmu i četrnaest obrada poznatih country-standarda snimio solidan album kojim dokazuje da još nije za mirovinu.

Ipak, hiperproduktivnost od čak pet albuma u samo dvije i pol godine uzela je maha na samoj kvaliteti te “Country Music” nikad neće zauzeti mjesto uz druge Nelsonove cover-albume, naročito ne uz kultni “Stardust”.

Također, album obrada uvijek je sklizak teren za izvođača te može naići na neodobravanje publike navikle na neke prijašnje izvedbe. Willijeva izvedba “Dark As A Dungeon” nikad neće zasjeniti Cashovu izvedbu iste pjesme s kultnog albuma snimljenog u zatvoru Folsom; njegova izvedba “I Am A Pilgrim” nema onu dubinu kao prilikom izvedbe Jacka Whitea a “Nobody’s Fault But Mine” ni stotim slušanjem neće doseći ekspresivnost izvedbe dueta Page-Plant na njihovom “No Quarter” albumu.

Izvedba “Satisfied Mind” na posljednjem, nedavno izdanom, Cashevom abumu “Ain’t No Grave” ima sasvim drukčije značenje od ovdje prisutne plošne Nelsonove izvedbe.

Nelson, uvijek nasmiješena vitalna 77-godišnja persona – koji kao da je personifikacija ‘čovjeka koji se smije na bol’ Tome Bebića – ovdje kao da je nekritički zadovoljan sa svim skupljenim materijalom te uz malo truda skupljene pjesme prepjevava na svoj način.

Jedna od najvećih kvaliteta novog izdanja je Nelsonov gitaristički stil. Jedan od sugovornika na Crossroads DVD-u prilikom predstavljanja Nelsona zanimljivo primjećuje: “Mnogo je bluesera koji izvrsno sviraju gitaru, ali je malo glazbenika iz country-svijeta koji istim instrumentom odlično barataju. Nelson je jedan od njih”. Pritom ima apsolutno pravo, a malo solističkih dionica koje je Nelson ovdje odsvirao – iako se oslanjaju na izvedbu glazbene teme – predstavljaju poseban senzibilitet skriven u deset njegovih prstiju pozicioniranih iznad legendarnog šupljikavog gitarističkog trupa.

Tematski, album je sastavljen od najvećeg broja ljubavnih pjesama. Sam Willie je jednom izjavio: “99% ljudi nije sa svojim prvim izborom. Zato jukebox svira”. Zbog istih razloga će – mada samo kod pravih obožavatelja – svirati i album “Country Music”.