Happy Mondays su živi, i dalje su sretni i zabavni

Volite ponedjeljak ili ste kao i Bob Geldof? Happy Mondays oglasili su se novim albumom nakon punih 14 godina! Od zvuka i albuma ništa novo, ništa revolucionarno ni spektakularno, ali opet divno za znati da taj manchesterski (iliti ‘MADchester’, kako su sami cijeli taj novi tada rave pokret nazvali) fenomen nije zauvijek nestao sa scene, kao i da je Shaun Ryder živ i dalje opičen kao i prije, ali bez raznoraznih droga i drogica u sebi.

Za sve one koje kasnih 80-ih i ranih 90-ih nisu bili ona generacija dobrog MTV-a pa ne znaju za “Step On” ili “Kinky Afro” – 2 najveća hita ovih alternativnih Engleza – samo lagano uputa da se radi o liderima cijelog jednog (manchesterskog) pokreta na kojeg je najviše utjecala klupska scena, a koji su obilježili (uz Stone Roses) englesku, ali i svjetsku glazbenu scenu.

Happy Mondays infiltrirali su se sa klupskom i rave kulturom, i s vremenom postali nažalost sinonim za narkoscenu. Njihova muzika bazirala se na zvuku i ritmu housea, začinjenog soulom 70-ih i psihodelijom 60-ih. Bila je to vesela, plesna i poprilično vedra muzika, s ‘o-čemu-on-to-pjeva-ryderovskim’ stihovima, koji su uvijek bili bizarni, u najmanju ruku.

Bili su jedan od prvih rock bendova koji je integrirao hip-hop u svoju muziku. Ovisnost ih je dovela 1992. do kraha, no ostavili su nepobitan i očigledan utjecaj na mnoge grupe, od The Chemical Brothers do Oasisa. Danas, Shaun piči dalje, isto lud, isti glas, isti stas, isti ‘happymondayevski‘ stil, ali čist (iako većina riječi na albumu upućuje na suprotno).

“Uncle Disfunctional” neće privući horde novih fanove, ali će sve one stare i nostalgične definitivno usrećiti i zadovoljiti. Prva stvar na albumu i aktualni singl “Jellybean“, tipično je ‘happymondayska‘, čak i nešto žešća i meni je najbolja na albumu pa je šteta da sve nisu takve.

Također, cijeli album je poprilično vedar, nema onih tamnih i mističnih elemenata koji su se na nekim prijašnjim albuma mogli čuti (primjerice na “Pills ‘n’ Thrills And Bellyaches”). Ne kažem da je to loše, ali dobro bi došao koji takav element da odudara od ostatka albuma. Što se riječi tiče, i dalje naravno nemaju (previše) smisla te se često možete priupitati ‘A o čemu to sada Shaun melje?’, no kao takve su dio šarma kojim nas Happy Mondays osvajaju.

Da zaključim, super album za ljeto, lagan, easy listening, za slušanje i čagicu, bilo na suncu, bilo u hladu. Super je što članovi benda nikad ništa nisu shvaćali ozbiljno, ni sebe, ni muziku općenito, ni onu koju stvaraju te su možda baš zato tako zabavni.