Gunsi koji to više nisu

    7573

    Guns N' Roses

    Chinese Democracy

    Datum izdanja: 22.11.2008.

    Izdavač: Geffen / Aquarius Records

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Chinese Democracy
    2. Shackler’s Revenge
    3. Better
    4. Street of Dreams
    5. If the World
    6. There Was a Time
    7. Catcher in the Rye
    8. Scraped
    9. Riad n’ the Bedouins
    10. Sorry
    11. I.R.S.
    12. Madagascar
    13. This I Love
    14. Prostitute

    Ono u što su već godinama mnogi sumnjali da će se uopće dogoditi i iz čega su se počele čak i zbijati šale, u konačnici se ipak dogodilo – Guns N’ Roses su i službeno objavili “Chinese Democracy“. Tako je priča s ovim, najduže čekanim albumom u povijesti muzike, konačno dobila svoj epilog. Je li on sretan ili nije, pokušat ćemo izanalizirati u nastavku.

    Slučajno ili ne, izlazak ‘kineske demokracije’ gotovo se poklopio s izlascima albuma još dva velika benda, Metallice i AC/DC-a, pa bismo s rockersko-metalnog aspekta ovu jesen doista mogli nazvati vrućom kao rijetko kada.

    I dok je, najprije, Metallica svojim prosječnim djelom ponovno dokazala da više nije u stanju napraviti pravi thrash metal album, a nakon toga AC/DC po tko zna koji puta potvrdio da drži do svog kontinuiteta, identiteta i suvereniteta, preostalo je još samo čuti što su to ‘iskemijali’ Gunsi.

    I mogu reći da su, i to sigurno spada u rubriku ‘ vjerovali ili ne’, snimili sasvim solidan album. Mnogi će možda, i to opravdano, reći ‘pa bilo bi i čudno da nisu, nakon što se na njemu radilo 13-14 godina, promijenilo nekoliko producenata, studija, hrpa muzičara i potrošilo više od 10 milijuna dolara’. I biti dobrim djelom u pravu, jer su, recimo, pjesme stvarno mnogo puta dorađivane, izbacivane, pa opet ubacivane i štošta drugo.

    Muziku podržava

    Jer, komponirane su još od perioda kada su u bendu bili i Slash i Izzy i Duff i Matt, a to je bilo tako davno da ih se malo tko jasnije sjeća. Naravno, kao članove GNR-a.

    Tako je jedini preživjeli član iz najboljeg perioda, kontroverzni i samovoljni Axl Rose, ostao glavna osovina oko koje se najviše toga vrtjelo. I u svim tim godinama puno je toga putem pomeo i ponio sa sobom tijekom stvaranju albuma.

    Kojeg smo osudili na propast davno prije nego smo ga i čuli, barem ovakvog kakav je u originalu. Dijelom i opravdano, jer su se na internetu pojavljivale kojekakve verzije kojekakvih pjesama, očito nedovršenih i nedorađenih, koje nisu zvučale baš uvjerljivo. Iako se nisam s njima zabavljao, vjerojatno ipak ne onako kako zvuče na finalnom proizvodu.

    A ni ove ne zvuče previše slično starim Gunsima, to je i više nego sigurno, i svaki tko je nešto takvo očekivao, može odmah baciti album, ili još bolje, uopće ne posegnuti za njim. Nema tu više kolosalnih klasika poput “Paradise City”, “Sweet Child o’ Mine”, “Welcome to the Jungle”, “Don’t Cry”, “You Could Be Mine”, a pogotovo ne nečega tipa “November Rain”. Niti će ih ikada više biti.

    Jednostavnije rečeno, ovaj album nema niti jedne jedine pjesme koja bi se približila tima, no ako netko nešto tako hoće, treba nabaviti “Greatest Hits” iz 2004. godine, kojeg je iznervirani Geffen Records objavio ne mogavši dočekati izlazak ovog albuma. Što je btw., uzrokovalo ljutnu, čak mislim i tužbu originalnih članova spram izdavača, jer su tumačili da je objavljen bez njihova odobrenja i da je nanio štetu ugledu benda.

    Ali da se vratimo ovome albumu, koji kao cjelina zaslužuje da mu se pruži prilika, jer će se naići na zanimljive stvari.

    Prvo, nije da se u potpunosti ‘odrekao’ starih Gunsa, jer tu su i dalje granitne, visoke, masivne, cementne melodije, kao čvrsta poveznica i jedan od jačih elemenata strukturalne građe.

    Zatim su tu brojni heavy solodijelovi koji, iako naravno ne takvi, ipak neodoljivo podsjećaju, ili možda bolje reći oponašaju Slashov stil, a i vokalne Axlove sekcije dijelom bude sjećanja na neka bolja i sretnija vremena.

    S druge pak strane, vjerujem da će na taj dio biti i najviše primjedbi, jer ima puno dijelova u kojima pjeva neprepoznatljivo, skoro pa tinejdžerski, nedoraslo i neuvjerljivo. Opet, kada sve čujem, ne mogu se oteti dojmu kako album prezentira sve, ili barem jedan dobar dio kompletnog povijesnog razdoblja kroz koje se provlačio rad Guns N’ Rosesa.

    Od većih navedenih, hard ‘n’ heavy specifičnosti, preko utjecaja glam metal ‘sladunjavosti’, na kojemu su uostalom, dobrim dijelom izrasli i postali praktički njegovi zakonski nasljednici, preko post grunge/alt rock ideja, pa industriala i nu metala, ali i prog metala i popa.

    Sve je to ukomponirano u četrnaest, treba priznati, kompleksnih pjesama. Naravno, ne svugdje i ne u jednakim omjerima, ali s dodatkom nevjerojatno velike, čak i za Axla, doze psihodelije, depresije i dramaturgije.

    Tako da iz velike većine pjesama izbija dojam totalnog neraspoloženja i mračno-tmurne atmosfere. Čak niti catchy i radio friendly ritmovi nešto takvo ne mogu promijeniti, jer veliki udio krajnje teatralno-dramaturških orkestralnih aranžmana s posebnim naglaskom na piano, kao da ne dopuštaju promjenu raspoloženja.

    Zato ovu ploču, iako s dosta ‘trendy’ elemenata, nikako ne možemo okarakterizirati takvom u generalnom opisu. Prije bi to bilo nekakvo alternativno, poluprogresivno, post metal-rock izdanje, koje bi, čini mi se, puno bolje bilo ocjenjeno i procijenjeno da se iza njega ne skriva ime ovog benda. Jer od njega se nešto takvo ne očekuje niti u ludilu. No očito je da su došla neka druga vremena, a i nedostatak ekipe koja je stvarala najbolje pjesme i više je nego očit.

    Ipak, usprkos tome, ima još nekih podudarnosti, pa od onoga što se očekivalo, tu su još i vrlo moćni, ubojiti heavy riffovi, te značajan epski utjecaj, koji ipak daju naslutiti da je ovaj bend prije zvučao bitno drukčije.

    Od albuma bi mnogi mogli odustati već nakon uvodne, ujedno i naslovne pjesme, vjerojatno i najlošije, koja započinje s nekakvim kineskim ‘spikama’ i muzikom, pa iako je dosta naslonjena na glam metal, vokal se često zna utopiti, dosta je sporno back-pjevanje, fali snage, melodije isto, i po meni ovo nije dobar izbor za prvi singl.

    Baš kao niti prepopistička, srednjeritmična “Better“, u koju se ne uklapa mlitavi post grunge-alt ulaz, a donekle izvlače napucani, oštri riffovi i odlične solaže, te solidna doza epike.

    Šteta je za “Shackler’s Revenge” što ju dosta kvare uvodni, a i u kasnijim dijelovima pojavljujući nu metal groovy ritmovi, distortivni riffovi te industrijalizirano sampliranje, jer u najvećem dijelu ima ponajviše Gunsovih karakteristika jedne žestoke, brze heavy rock kompozicije. Zanimljivo je da album ima dosta laganih pjesama, i one su, ako se tako može reći, njegov najveći adut.

    Prva na popisu je i jedna od boljih, “Street of Dreams”, u kojoj se, uz piano i orkestralne aranžmane, čuje duh ranijih, sličnih ostvarenja, a posebno kroz pjevanje i gitaristički solo.

    Zanimljiva je i neuobičajena “If the World“, u kojoj ima latino utjecaja, prezentiranih kroz ‘simpa’ sound flamenco-gitare, dosta orkestralija, psihodelije na tone, pop, r ‘n’ b i jazz ritmova, i šteta je da je vokal dosta kvaran, jer bi ovo bila vjerojatno najbolja pjesma na albumu.

    Nisku preostalih, uglavnom dobrih naslova, od kojih bih izbacio tek krajnje bezličnu i monotonu “Scraped“, predvodi stvar “There Was a Time” s progresivno metalnim, ali i novim pop idejama, i, opet, s puno orkestralija te izvanrednim solažama.

    Zatim je tu srednje brza, hardrockerska, zborsko-piano-sologitaristička “Catcher in the Rye“, pa hard ‘n’ bluesy neraspoložena, tmurna balada “Sorry“, u kojoj se Sebastian Bach ‘odužio’ Axlu za gostovanje na njegovom lanjskom albumu “Angel Down“.

    Te možda i najpoznatija, najviše puta mijenjana i izvođena, ‘laganini’ “Madagascar“, s najjačim, puhačko naglašenim, ‘najcrnjim’ orkestralnim utjecajem, nešto raspoloženijim i čvršćim solažama, te sasvim soldnim pjevanjem, a dodatno je ‘ukrašena’ poznatim govorom Marthina Luthera Kinga (“I Have a Dream Speech”). Dakle, fino strukturirana i zanimljiva pjesma, s kojom bi ujedno i završili individualiziranje.

    Znam da je ova ploča, kako sam već rekao, i prije nego je objavljena, dočekana na nož, bolje reći na mač, a, osim ‘pola svijeta’, u zadnje vrijeme dosta o njoj, koliko sam vidio, govore i bivši članovi benda.

    Ne znam da li sam u pravu, ali meni se ovi Gunsi ne čine ništa više ‘contrabandovski’ nego je to slučaj s Velvet Revolver. Jer, uvijek se povodim se činjenicom da ima samo dobrih i loših albuma, a ne dobrih i loših bendova.

    A ovo je dobra ploča od (još uvijek) dobrog, ne i više od toga, benda, koji, naravno, nije niti blizu onome kako je izgledao prije 17-21 godinu i nenadmašnih “Appetite for Destruction” i “Use Your Illusion I i II” albuma.

    No zato je tu rekord na MySpaceu, zabrane u Kini i slično, koje će mu sigurno pomoći da ih možda čak i nadmaši barem u jednom segmentu – broju prodanih kopija.

    Bez obzira što nam je Axl i ovaj bend beskrajno išao na živce, moramo priznati da nam je ponekad bilo i zabavno i nedostajalo bi nam da to nestane. Zato će možda biti šteta ako ćemo na drugi dio ove trilogije, koju je najavio njegov veliki prijatelj Seb Bach, morati čekati daljnjih 17 godina. Što bi značilo da bi njezino finale mogli čuti tek 2032. godine, pa je, bojim se, dobar dio nas ne bi doživio.

    I to eto, bilo to, što se tiče albuma čija se objava dočekivala s većom neizvjesnošću nego najveći brojevi s najvećih lutrijskih jackpotova, i koji je, po mom sudu, pokazao da je Zimmermanov cover “Knockin’ on Heaven’s Door”, a ne on, ipak najveći promašaj Guns N’ Rosesa.

    Muziku podržava