Gotovo je, gotovo…

    2082

    Chris Cornell

    Carry On

    Datum izdanja: 04.06.2007.

    Izdavač: Interscope / Aquarius Records

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. No Such Thing
    2. Poison Eye
    3. Arms Around Your Love
    4. Safe And Sound
    5. She’ll Never Be Your Man
    6. Ghosts
    7. Killing Birds
    8. Billie Jean
    9. Scar On The Sky
    10. Your Soul Today
    11. Finally Forever
    12. Silence The Voices
    13. Disappearing Act
    14. You Know My Name
    15. Today

    Koliko sam ja samo obožavao Chris Cornella! Kad se samo sjetim… Od “Temple Of The Dog” albuma, pa do svega što je Soundgarden ikada snimio. Onda su uslijedile čudne stvari. Razlaz benda kojeg su papčinski zadržali za sebe i nikada nam objasnili o čemu se radilo. Pa Audioslave koji su super počeli, ali i nekako na brzinu naštancali par albuma da Chris opet bude sam. I 10 godina nakon Soundgardena, što se da zaključiti?

    Ja mislim da je i u prvom i u drugom slučaju on bio taj ego-tripper kojem se nije htjelo podilaziti, i solo albumi jedina su stvar koja mu je preostala. Kad se neki metal-grunge-rock (bilo kakav) bend raspadne, navikao sam na formiranje novi bendova, a ne solo albuma sa slikama u potkošulji pognute glave i tužnog pogleda, kao na njegovom prvom albumu “Euphoria Morning” i ovom “Carry On“.

    Od prvog albuma puno sam očekivao, jer me baš zanimalo koji dio iz Soundgardena je bio njegov i koji dio će pretočiti u svoje vlastite pjesme. Razočarao me je do bola, a s ovim albumom je napravio još goru stvar, ali me nije mogao neugodno iznenaditi jer sam i očekivao jako mlak album.

    No, Cornell je čovjek koji više nema kovrčavu čupetinu, oko kojeg više ne trče groupie cure, koji Seattle vidi samo na slikama (živi u Parizu), koji ima preko 40 godina i odgaja svoju djecu. S te strane, možda nije loše čuti njegovu mirniju i romantičniju stranu. Ali, jebiga, nemoguće je ne žudjeti za onom starom vatrom!

    Muziku podržava

    Ovaj album možda nije smeće, jer bi time bacio mrlju i na sve što je prije napravio, ali definitivno je daleko najgore od svega što ima potpis Chris Cornella. Samo stvar “No Such Thing” ima dojam nekakvog Audioslave left-overa, pa mi može biti drago što su i oni prestali postojati.

    Ostatak je apsolutni album laganica, začuđujuće običnih melodija i njegovog potrošenog glasa (čast izuzetnim trenucima). Još samo “Poison Eye” i “Your Soul Today” imaju nešto retro distorzije i nekakvog bezveznog ritma, a eventualno “You Know My Name” iz James Bonda ima nekakvog potencijala. Uz melodičnu i laganu “Arms Around My Love“.

    No, kao i velika većina pjesmuljaka (“Safe And Sound” i “Killing Birds“), i ona zvuči kao pop-rock stvarčica koja iz usta nekog nadolazećeg zgodnog bendića s ciljem 5 minuta slave ne bi zvučala bezveze. Ovako…

    Vrijeme za ovu recenziju potrošit ću još samo da spomenem obradu. Brutalno poznati i uspješni hit Michael Jacksona “Billie Jean” ovdje je zatučen, popljuvan, zgažen u zemlju i pošprican kravljim govnima. Tako usporiti lijepu plesnu pop pjesmu ne bi se sjetio ni puno neiskusniji čovjek u svijetu glazbe.

    Kad zaokružim i sjetim se onog dijela s početka da je čovjek puno stariji i ozbiljniji, pokušavam naći pozitivne stvari u ovome. OK, razumijem ga djelomično, ali u tom slučaju mogao je na račun svog imena krenuti za većom hrabrosti, malo eksperimentirati i snimiti pjesme kojima ne puca na prime time svjetskih TV kuća. Ovako su to pjesme koje me ni od nekog nepoznatog imena ne bi natjerale da im dam prolazne ocjenu. A kamoli kod Cornella.

    Vrijeme supergrupa prolazi, u modi su ponovna okupljanja – reunioni. Ako je Soundgarden ikada pomišljao na tako nešto, sada teškog srca molim Boga da se to nikada ne dogodi. Live nastupi, sudeći po pjevanju na DVD izdanjima Audioslavea zvučali bi katastrofa, a novi album sigurno bi bio pod velikim (ako ne i isključivim) utjecajem trenutnog stvaralačkog stanja njihovog pjevača.

    A slušajući ovaj album, sa suzom u oku moram reći – gotovo je gotovo…

    Muziku podržava