Glazba sama pronalazi svoj put

Poznati američki saksofonist, flautist, klarinetist, skladatelj i aranžer Bob Mintzer objavio je novi kompakt disk sa svojim Big Bandom. Poznat kao svestran glazbenik, član čuvene fusion skupine Yellowjackets, već dvadeset i pet godina vodi vlastiti big band s kojim je osvojio nagradu Grammy.

Glazba tog jazz orkestra donosi zbir iskustava što ih je stjecao svirajući u orkestrima Buddya Richa, Thada Jonesa i Mela Lewisa, Louisa Bellsona, Gila Evansa, Jacoa Pastoriusa i GRP All-Star Big Bandu, te u dvanaestočlanom ansamblu Sama Jonesa i Toma Harrella.

U razgovarima 2004. i 2005. u Zagrebu, prigodom nastupa što ih je održao uz HGM jazz orkestar Zagreb, prvi put kao solist, a drugi zajedno s Yellowjacketsima, o tome što je naučio svirajući kao mladić u tim big bandovima rekao je: “Upijao sam sve, učio o zvuku i osjećaju za tu glazbu. To u svakom slučaju zauvijek nadahnjuje moje skladanje i sviranje.

Pastorious je bio zanimljiv glazbenik. Sjedinjavao je neuobičajene utjecaje. Njegova se glazba odlikuje snažnom osobnošću. Mnogo sam naučio svirajući je i surađujući s njim. U toj je glazbi bilo mnogo spontanosti i improvizacija te nadasve sjajnih skladbi.”

Već prvim orkestralnim albumom, “Incredible Journey”, Mintzer je mijenjao način pisanja aranžmana za big band, te je na nov način pristupao snimanju orkestralnog jazza. O tome na koji je način razvijao glazbu svog big banda rekao je: “Kad sam počeo voditi big band – početkom 1980-ih u New York Cityu – bilo je drukčije nego sada. U orkestru su svirali Peter Erskine, Don Grolnick, Will Lee, braća Brecker… Bio je to rezultat onoga što se događalo na tadašnjoj njujorškoj sceni, orijentacije prema funk glazbi. Koristio sam električni bas.

Kako je vrijeme odmicalo postajao sam skloniji akustičnom big band zvuku. Želio sam mekšu kvalitetu. Uvrstio sam kontrabas, počeo sam pisati drukčije aranžmane, gušćih struktura i s više utjecaja tradicionalnog jazza. To je ovisilo i o glazbenicima koji su svirali u orkestru. U ritam-sekciji tada su svirali John Riley, Phil Markowitz i Rufus Reid. Puštao sam da glazba sama pronađe svoj put.”

Mintzer je album “Swing Out” snimio s vodećim njujorškim studijskim jazz glazbenicima, dugogodišnjim suradnicima među kojima se dojmljivim solima, osim njega, izdvajaju klavirist Phil Markowitz, trubači Scott Wendholt, Bob Millikan i Jim Rotondy, saksofonisti Roger Rosenberg i Bob Malach, te trombonisti Larry Farrell, Michael Davis i Keith O’Quinn.

Osim Mintzerovih skladbi izvode standarde “My Shining Hour” i “Someday My Prince Will Come“, te skladbu “Minuano” Kurta Ellinga, Lylea Maysa i Pata Methenya u kojoj se kao gost pridružuje jedan od najznačajnijih pjevača na današnjoj jazz sceni, Kurt Elling, koji će početkom studenog nastupiti na ovogodišnjem Zagreb Jazz Festivalu u ZeKaeM-u.

Dok je njegov Big Band u ranom razdoblju svirao inovativnim pristupom s odmakom od klasičnog swinga, u koji je uključivo elemente raznih stilova, od latino, brazilske i funky glazbe do rythm & bluesa i gospela, danas je on bliži suvremenijem jazz idiomu i težnji za postizanjem istupa što ga karakterizira izraz “Swing Out”.

U jazz riječniku on se koristi kad se želi naglasiti swingajuća karakteristika glazbe, iskreno i uvjerljivo sviranje, ispoljavanje pozitivne energije i iznimno dobar osjaćaj, ali i riskiranje u glazbi, te skladanje i sviranje glazbe koja ne podliježe normama, rasteže zacrtane granice određenih glazbenih kategorija.

Takve težnje Mintzer očituje u aranžmanima što ih je sam napisao za skladbe uvrštene na ovaj album. O tome kako je izgrađivao vlastiti način pisanja aranžmana rekao je: “Big bandovi pružaju veliku mogućnost kreiranja lijepog zvuka. Od samog početka, dok sam slušao rock & roll, bio sam zainteresiran za glazbu Franka Zappe, iako on nije svirao potpuno u tom idiomu. Njegova je glazba sadržavala mnogo toga. Bila je nadahnuta djelima ozbiljne glazbe 20. stoljeća te određenim blues i jazz majstorijama.

U ranom sam razdoblju slušao i Gila Evansa, posebice u suradnji s Milesom Davisom. Nekoliko sam puta svirao u njegovu orkestru i bolje ga upoznao. Proučavao sam njegov način pisanja aranžmana. Nadahnut sam svim vrstama glazbe koju sam slušao, posebice glazbom orkestara u kojima sam svirao, poput Thad Jones/Mel Lewis Big Banda. Thad Jones je na mene izvršio snažan utjecaj. Moje skladanje u jednom je razdoblju podsjećalo na njegovo.

Nakon Dukea Ellingtona, Jones je bio taj koji je glazbu uzdigao na novu razinu. Potekao je iz obitelji Jones koja zrači određenom energijom, optimizmom, poletom i ljepotom glazbenog izričaja. Teško je ne biti pod njegovim utjecajem.

Na me je snažan utjecaj izvršio i James Brown, ali i latino, kubanska i afrička glazba. Slušao sam i simfonijsku glazbu – Bartoka, Stravinskog, Debussya, Ravela, Mozarta. Svi su oni zvuk obogaćivali bojama i začinima koje na neki apstraktan način rabimo i u jazzu. Beskrajne su mogućnosti povezivanja stilova i utjecaja. Nadahnuće pronalazim u svemu.”

Davor Hrvoj (Preuzeto iz Novog lista od 17. kolovoza 2008.)

(Foto: Davor Hrvoj)