Evanđelje po depresiji

Prvo izdanje za Progressive Attack donosi nam jednu, u prvom redu, depresivnu žestoku glazbu prepunu strasti. Johan Wolfgang Pozoj nije imenjak i polubrat Johann Wolfgang von Goethea, već jedan, kako su se sami uspjeli najbliže opisati, sympho-crust bend.

E sada, Progressive Attack nije neka nadolazeća underground izdavačka kuća iz Los Angelesa, a Pozoj nije neki mladi bogati one-hit-wonder bend iz San Francisca. O ne, ovdje se radi o naše gore listovima. Tko bi rekao.

Progressive Attack je jedna ambiciozna tvorevina koja će se orjentirati na naše bendove koji utjehu traže u pomalo drugačijoj glazbi, prožetoj post hard-core, doom i ambient pravcima, a Johann Wolfgang Pozoj prvo je njihovo izdanje i dolaze iz Samobora.

Proizvod koji je nastajao godinama, jer je trebalo proći put od mnogih bendova, projekata i suradnji da bi se došlo do ovoga danas. Dakle, od dva crust benda Grob i Intoxicate, prvo se stvorilo jedno elektronsko čudovište, koje je rijetko tko uspio opisati, da bi se ubojstvom tog čudovišta sve skupa reinkarniralo u hrvatsku (i šire) inačicu bendova kao Neurosis i društvo.

Čim sam na coveru pročitao da album ima pet pjesama, uobičajena domaća pretpostavka bila bi ‘Ah, opet demo’, ali Pozoj su snimili album, pravi album. Jasno je to kad se vidi dužina trajanja pjesama i cijelog albuma.

70-ak minuta bijesa, boli i mučeništva počinje polusatnim epskim putovanjem u kontradikciju “Bellum Omnium Contra Omnes“. Od tihog prebiranja po tipkama klavira, do urlanja nad zlim (najčešće) sporim rifovima, pa od hrvatskog do engleskog jezika.

Bjesomučni rifovi kotrljali su se i dalje na “Queen Emerldas” u duboku noć, gdje najčešće čeka upravo tema albuma i cijela priča oko benda. Ime iza sebe krije bijeg mistične životinje od ljudi, koja je u planinama pronašla utočište i pokazuje tragediju današnjeg svijeta. Laganiji, ali vjerojatno i najdepresivniji dio albuma je stvar “Autodistraktiv” koja vuče paralelu s akustičnim dijelovima Neurosisa ili njihovog Scott Kellyja na svom solo projektu.

Sam kraj još je jedan povratak i podsjećanje na tužne spore trenutke na “Hisperia“, a “Outro” je najkraći put od kaosa u mirnu klavijaturističnu odjavu. Sve je završilo onako kako je i počelo. Rođenje i smrt između sebe imaju život koji su Johanni i Wolfganzi opisali na svoj način. Kao borba dobra i zla, kao borba sa samim sobom jer kako kažu: “Život bez smisla je besmislen, a život sa smislom je još besmisleniji“.

Ove pjesme nikada se neće vrtiti kao uvodna tema Kviskoteke ili Red Carpeta, ali pouzdano znam da ovakva glazba kod nas ima publiku. Publiku koja je jako znatiželjna i otvorena. Publiku koja zna gdje živi i svjesna je da smo kao stvoreni za složiti ovakav album.

Ako ste ikada bili ljuti ili jadni, a uz to volite brudajuće gitare, spore rifove i komplicirane pjesme, Johann Wolfgang Pozoj će biti bend koji bi trebali pogledati kada se pojave po našim klubovima. A uz to, kad malo bolje pogledam našu scenu i snimljene albume, nije da imate nekakvog velikog izbora.