Elvis bi to ipak drugačije odsanjao

Još malo pa će 40 godina od kada nema jednog od najvažnijih glazbenika 20. stoljeća, pa se, da bismo dobili išta novog, moramo osloniti na razne kompilacije koje u svim mogućim paketima i na sve moguće načine izdaju razne izdavačke kuće svih ovih godina.

Većinom se radi o već prežvakanim konceptima i previše tradicionalnim usmjerenjima tih komiplacija. Pa tako jedne godine dobimo rock kompilaciju, pa love, pa gospel, pa iz ere rockabillyja kod Sama Phillipsa, pa country, pa tako još milijun jednostavnih i prvoloptaških izdanja.I onda prije koji mjesec netko odluči to malo promijeniti. I to je dobro. Ovog smo puta pred sebe dobili malo drugačiju priču. Onu Elvisovih poznatih (i nekih manje poznatih) pjesama kojima asistira Kraljevski filharmonijski orkestar i koje u ovakvom kontekstu dobijaju novo ruho u odnosu na originale. A novo ruho, klasični crossover kraj Elvisova davno snimljenog glasa, znači ogroman pomak, pa i na neviđeno.Na viđeno (odslušano) odnos prema izdanju postaje ipak nešto hladniji. Ovakva bi kompilacija mogla ići u nekoliko smjerova. Ili prema potpunoj rekonstrukciji originala, ili prema otkrivanju manje poznatih pjesama Elvisova repertoara koje bi u ovom kontekstu mogle dobiti svojih pet minuta, ili prema točno određenom žanru (npr. gospelu), dok ovaj album pokušava biti to sve. I donekle uspijeva. Samo donekle.

Radi se o izdanju u kojem su se zajedno našli Elvis, orkestar, “How Great Thou Art” i “Burning Love”. Prerađuje se rock’n’roll, prerađuje se “It’s Now or Never“, pa onda gospel, pa pokoja odlična zaboravljena (“And the Grass Won’t Pay No Mind“), no u takvoj smjesi ne nazire se prava svrha izdanja.

Album je daleko najbolji kad pjesmi dodaje novu vrijednost koju ona nije imala, a najslabiji kad izgubi svoju funkciju i kad se orkestar gotovo i ne čuje. Tako je odmah na početku, u prve dvije pjesme pokazano kako album funkcionira.

Odlična “Burning Love” dobila je još dodatan zamah i zanimljivim početkom i poletnim novim ruhom označila i najbolji dio albuma. Nasuprot toga, “It’s Now or Never” čini se kao gotovo jednaka originalu i pjesma koja je tu gotovo reda radi. A ta se formula, jedna dobra i jedna gotovo nepromijenjena, nastavlja na cijelom albumu.

“Love Me Tender” gubi monotonost originala i dodaje orkestracije koje odlično leže, dok je “Fever” najdžezerskija, u duetu s Michaelom Bubleom. “Bridge Over Troubled Water” i “An American Trilogy“, kao pjesme od kojih bi se moglo najviše i očekivati na crossover izdanju, opravdavaju svoju kvalitetu i svrhu, dok “Can’t Help Falling in Love” ili naslovna “If I Can Dream” to ne uspijevaju.

Album je prohodan i nije nezanimljiv. Jasna je bila želja produkcije da se originali ne mijenjaju baš previše, ali dodatna hrabrost učinila bi album privlačnijim za novu publiku. Nije se išlo u smjeru kakvim je Sting krenuo na albumu “Symphonicities“, hrabrije i poduzetnije u povezivanju orkestra i originala, doduše s prosječnim rezultatom, već albumom dominira osjećaj da je orkestar bio previše sputan nemogućnošću ozbiljnih promjena jednostavno zbog toga što umjetnika već godinama nema među živima, pa se radi s onim što je ovaj ostavio.

Ovaj album malo toga novog otkriva i malo toga novog donosi, no ni jedna se pjesma ne čini upropaštena, što je već samo po sebi mini uspjeh. Teško se samo oteti dojmu da bi Elvis danas bio mnogo hrabriji u eksperimentiranju i da bi ovih 14 pjesama on danas snimio bitno drugačije.