Elbow: Buntovno i grandiozno

    697

    Elbow

    Giants Of All Sizes

    Datum izdanja: 11.10.2019.

    Izdavač: Polydor/Verve

    Žanr: Alternativni rock, Art-Rock, Indie Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Dexter & Sinister
    2. Seven Veils
    3. Empires
    4. The Delayed 3:15
    5. White Noise White Heat
    6. Doldrums
    7. My Trouble
    8. On Deronda Road
    9. Weightless

    Elbow su stalna, nenametljiva prisutnost na britanskoj glazbenoj sceni već gotovo 20 godina. Često ih opisuju kao „Radiohead susreće Peter Gabriela“, a njihov post-britpop najviše bi se mogao svrstati u art-rock vode. Frontmen Guy Garvey će tu još dodati i Talk Talk, kao uzore kojima bend može zahvaliti svoj smisao za dinamiku. I zaista, ambicioznost i grandioznost njihove glazbe najčešće opravdava tako velike cipele u kojima hodaju – tipična Elbow pjesma je ili ogromna, veličanstvena himna namijenjena stadionskom sing-alongu ili ogromna, veličanstvena balada namijenjena nešto intimnijem slavljenju ljubavi. Kroz cijelu karijeru pokazuju se izrazito empatičnim bendom, podjednako kad je riječ o njihovom socijalnom i političkom angažmanu i nešto introspektivnijim temama, uvijek ostavljajući mjesta za optimizam, čak i u najcrnijim scenarijima koje neke njihove pjesme opisuju.

    Tako su prvo desetljeće svoje karijere zatvorili od kritike hvaljenim i Mercury Prizeom ovjenčanim „The Seldom Seen Kid“, da bi drugo desetljeće svoje karijere priveli kraju najvećim komercijalnim uspjehom benda dosad, triput zaredom osvojivši vrh britanske ljestvice albuma, najprije eksperimentalnim „The Take Off And Landing Of Everything“ 2014., zatim nježnim „Little Fictions“ 2017., te naposljetku ovogodišnjim „Giants Of All Sizes“.

    Muziku podržava

    Manchesterska četvorka ne nastavlja baš tamo gdje su nas sretno ostavili sa „Little Fictions“, albumom prepunim nade i novih početaka, melodičnih, svečanih i introspektivnih balada. „Giants Of All Sizes“ puno je ljući, nemirniji, zabrinutiji pa i depresivniji od možda ijednog albuma iz njihove diskografije, inspiriran Garveyevom fiksacijom na Brexit i njegove potencijalne posljedice, požarom u londonskom Grenfell Tower stambenom bloku i smrću triju osoba bliskih bendu, dvoje njihovih zajedničkih prijatelja i Garveyeva oca. Tako dobivamo album koji je izuzetno socijalno-politički nabijen čak i za njihove pojmove, te album koji nudi manje doze optimizma nego smo od njih naviknuti, sačuvavši ih tek za kraj albuma.

    Album tako otvara razorna „Dexter & Sinister“ u kojoj će bend opaliti iz svih cilindara, ogromnim bubnjarskim beatom i još većim gitarskim riffom, praćenim promjenama ritma i klavirskim bravurama, za jednu od žešćih pjesama svoje karijere, u kojoj će se istovremeno pozabaviti korjenitim podjelama u britanskom društvu i nezadovoljstvom sistemom i stanjem svijeta, savršeno sumiranim u Garveyevom pitanju: „Blazing eyes, hey how’ d’ya keep your eyes ablaze/In these faith free, hope free, charity free days?“.

    U „Seven Veils“ ćemo nakratko predahnuti iako ni ona nije najsretnija – uz sjajnu plešuću bas liniju i predivnu vokalnu melodiju Garvey će na najljepši mogući način reći zbogom nekoj neuspjeloj ljubavi, da bi se u gustoj i teškoj „Empires“ ponovno vratili mnogo težim temama. „Baby, empires crumble all the time/Pay it no mind/You just happened to witness mine“, pjevat će Garvey svojim emotivnim, dubokim baritonom, za vrlo dualnu pjesmu, kako instrumentalno tako i tematski – versovi i refren dobit će potpuno drukčiji instrumentalni tretman i ritam a tumačiti je možete na dvije razine, kao lamentaciju o osobnoj propasti i gubitku ili pak, kao što je Garvey uvjeren, propasti Europske unije koju predviđa kao posljedicu Brexita.

    Akustičnom gitarom predvođena „The Delayed 3:15“ možda je i najdepresivnija pjesma na albumu, u kojoj Garvey s mnogo suosjećanja prepričava svoj susret sa samoubojstvom nepoznatog čovjeka koji se bacio pod vlak kojim je putovao, znakovito primjećujući da se to dogodilo na najružnijem mogućem mjestu pokraj pruge: „I know this/I’ve played in this dirt/Powdered glass over everything/Spray paint swastikas and cocks“, dok ga je samo milju dalje niz prugu čekao potpuno drukčiji, imućniji i sunčaniji svijet. „White Noise White Heat“ nadovezat će se na priču o klasnim razlikama osvrćući se na već spomenuti Grenfell Tower incident, za još jednu gitarsku protestnu, uz riff kojeg se ne bi posramili ni Queens Of The Stone Age. Na toj temi zadržat će se i sljedeća „Doldrums“ koja me svojim vokalnim harmonijama i pomalo psihodeličnim eksperimentalizmom podsjetila na određene radove TV On The Radio, njihovih art-rockerskih američkih kolega.

    Ako preživite sve to što Elbow dotada pobacaju na vas, završne tri pjesme donijet će onaj njihov poznati optimizam i utjehu. Prva od njih, „My Trouble“ nenametljivo je veličanstvena i diskretno orkestrirana ljubavna balada u Elbow stilu: „Just this morning alone with you worth/A lifetime alone on this Earth“, romantikom će Garvey praktički izbrisati sve more koje su ga dosad mučile. Čudan spoj frakturiranog elektronskog beata, raštimane španjolske gitare i zbornog pjevanja u stilu CSNY-a dočekat će nas na za Elbow instrumentalno netipičnoj „On Deronda Road“, posveti Garveyevom sinu, kojeg će ponovno prizvati i za završnu „Weightless“, svečanu klavirsku baladu u kojoj će usporediti sličnosti između njega, sebe i svog oca, za jednu predivnu posvetu preminulom ocu u kojoj će prirodni krug života i smrti pretvoriti u slavljenje i pobjedu života i novih početaka.

    Teško je reći je li „Giants Of All Sizes“ baš najbolji album u karijeri Elbowa, zato što su oni jedan od onih bendova koji redovito i konzistentno isporučuju kvalitetne albume, ali zasigurno spada u sam vrh njihove diskografije, uspijevajući istovremeno zadržati svoju društvenu relevantnost i intimu, buntovnost i pomirenje, energičnost i diskretnost. Možda bi najbolje bilo reći da su se ovdje sve ambicije Elbowa savršeno posložile, sumirajući dva desetljeća njihove karijere u za njih vrlo kratkih ali i vrlo efektnih 40 minuta, 40 minuta koje predstavljaju možda i najveći statement koji nam ove godine dolazi s Otoka, bar što se tiče rock žanra koji je nekako u svojoj relevantnosti počeo zaostajati za hip-hopom i rapom kao nositeljima kritika društva i društvenih promjena. Elbow ovdje ostaju rame uz rame svima njima, i grandioznost prezentirane glazbe kroz cijelu ploču ostaje u skladu s ozbiljnom i buntovnom porukom koju njome šalju.

    Muziku podržava