Eklektički isprepleteno tkivo instrumentala i stihova

Decentna američka kantautorica Shannon Wright posljednjim studijskim albumom “Secret Blood” istovremeno odmiče već pozamašnom stazom diskografskih izdanja i marljivo korača eksperimentalnim puteljcima zrelog glazbenog stvaralaštva.

Suzdržana i neupadljiva kao medijska figura na sceni indie rock glazbe posljednjih dvanaest godina, na koncertnim izvedbama prerasta u iznimnu glazbenu poslasticu, uvijek dajući od sebe po jedno od mnoštva heterogenih lica svojih ‘studijskih dvojnica’. Tendencija ka glazbenoj eksperimentalnosti, ustrajnost na posebnosti i zavidna glazbena obrazovanost, zaslužne su za ‘visoka očekivanja’ iz redova kritičara, kao i neprestane (negdje i pretjerane) usporedbe s PJ Harvey.

Europska publika, uključujući i nezavisnu diskografsku scenu, oduševljeno ju je prigrlila nakon turneje i suradnje na zajedničkom albumu s Yannom Tiersenom (2004.). Prepustivši Tiersenu prostor za izraz gitarističke i violinističke virtuoznosti, njezina kompozitorska strast jednakim intenzitetom kulminira pri svakom udarcu klavirske tipke, dok furiozan, gotovo anksiozno ‘napukli’ vokal, kao “zaštitnički znak” prisutan od njenog prvijenca “Flight Safety” (1999.), prerasta u terapeutsku melankoliju.

Nervozna ekspresivnost sviranja i apstraktna poetičnost riječi srašteni su i na zapaženom albumu iz 2009. godine “Honeybee Girls”. Ovdje ujedno nailazimo na dubinske dimenzije violončela, akustičnih gitara isprepletenih s vedrim tonovima elektronike, ali i retrospektivu zvuka s prethodnih albuma, te umjereno nadrealnih introspekcija prisutnih u stihovima.

Zajedno s dugogodišnjim suradnicima Andyem Bakerom (bas, mix pult) i Brantom Rackleyem (bubnjevi), na albumu “Secret Blood” Shannon sofisticirano isprepliće neprestano prisutne elemente vlastitog glazbenog stvaralaštva s inspirativnim istraživanjima unutar “klasičnih partitura” u eklektičnu, no koherentnu cjelinu. Na planu vokalnog izraza zamjetna je intenzivna preobrazba u snažan, topao i distorziran glas iz dubine izgrađenih glasnica. Rukopis također sazrijeva, izranjajući iz kompleksnih intertekstualnih relacija, od manira punk-rock bijesa i anksioznosti, tradicije folk trubadura do galaktičkih impresija.

Integrativna snaga “Secret Blood” proizlazi iz suglasja dviju potencijalno zasebnih cjelina, gdje uvod u prvu otvara kratka instrumentalna dionica “Palomino“, dok noseći most druge cjeline “Fairgrounds” prividno zatvara prethodno žestoke, agresivne, britke gitare u “Violent Colors“, “Fractured” i “Commoner’s Saint“, te najavljuje ulazak u astralne dimenzije “klasičnih” klavirskih impresija.

Izuzev navedenog intra i intermezza, kroz “Dim Reader“, “On The Riverside” i “Merciful Secret Blood Of A Noble Man” u formi kaleidoskopskog prelijevanja susrećemo se s jekom, nokturno sanjarenjima, refleksivnom bukom. Drugu cjelinu, uvjetno rečeno, otvara skladba “Satellites“, te uz “In The Needle” i “Under The Luminaries” zalazimo u ranije spomenute ‘klasične’ klavirske melodije, nadopunjene jednostavnim, zrelim gitarama i kompleksnom toplinom vokala.

Posljednju, dvanaestu skladbu “Chari to Room” karakterizira ‘inventivna nervoza’ prebiranja tipki, što priziva tonove Erika Satiea iz ‘klasične’ glazbene riznice.