Ed Sheeran “- (Subtract)“: Hrabro prema dahu tridesetih

Ne može se nabrojiti mnogo glazbenika koji su se uspjeli svojom jednostavnošću probiti kroz glomaznu konstrukciju popa, barem ne takvom magnitudom kao Ed Sheeran.

I dok su s jedne strane pop magnati poput Dr. Lukea te Maxa Martina polagali slojeve i slojeve synthova te stvarali optimalne formule za vrlo kvalitetan pop, na drugoj je strani Sheeran pokazao kako je za kvalitetan pop dovoljna akustična gitara, looper, povremena smušenost te nekoliko pastoralnih tekstova o ljubavi te prolaznosti vremena. Usto, Sheeran se nije bojao eksperimentirati u svojoj karijeri; od akustične melankolije u „Tenerife Sea“ te „Thinking Out Loud“ smo od Sheerana mogli čuti i prizvuke R&B („Sing“), jamajčanskog dancehalla („Shape of You“) te irskog folka („Galway Girl“).

Ali vrijeme prolazi, i Sheeran, barem ako je suditi po predzadnjem albumu, „=“, već osjeća dah tridesete. Sheeran je iz povučenog trubadura te prijateljskog susjeda s gitarom, četiri akorda te nekoliko fraza postao obiteljski čovjek te otac. Već kod „=“ nedostaje one mladenačke živahnosti koju je imao „+“ ili „x“, dok je Sheeranov novi album, „-„ pokazao kako je Sheeran u potpunosti odrastao; kao što je Billy Corgan melankolično odzdravio mladosti u „Melon Collie and the Infinite Sadness“, tako je Sheeran u „-„ mladosti rekao „doviđenja“. To vrlo direktno opisuje u pjesmi „End of Youth“, u kojoj se u potpunosti distancira od svijeta nakon mladosti („I’ve been lost since the teens, but pretend it’s all alright/All my ups led to falls that led to trying to end my life“).

Cijeli “-” prošaran je minimalnom, ambijentalnom produkcijom, koju (između ostalog) potpisuje i Aaron Dessner. Dessnerova produkcija na albumu nije ništa blještavo niti posebno, ovdje Sheeran nema nikakav cilj nadmašiti samog sebe, niti pokušati dati logički nastavak prijašnjoj diskografiji. Ovaj album zvuči nevjerojatno čovječje te prizemno („Borderline“), s povremenim upadima ambijentalnog zida zvuka popraćenog gudačkim kvartetom ili synthovima.

Eventualno bih „Curtains“ označio za pjesmu koja po svojem zvuku ne pripada cijelom prizvuku albuma te „Toughest“, računamo li bonus pjesme. Ipak, to ne bih označio za nekakvu lošu stranu albuma; upravo suprotno, možda bi i za samu dinamiku albuma bila bolja još kakva „električna“ pjesma. Akustičan ton nastavlja se i na bonus pjesmama albuma, iako „Wildflowers“ donosi nježan solo na električnoj gitari; baš kao da je sam Dessner imao prste u tome, obzirom da je solo topao kao i dionice u novijem materijalu The Nationala, primjerice u „Tropic Morning News“.

Međutim, Sheeranov „-„ nije samo prosječna elegija starenju. Sheeran neposredno prije snimanja albuma nije bio pošteđen životnih tragedija; neposredno prije snimanja albuma su Sheeranu umrla dva bliska prijatelja, njegovoj ženi bio je dijagnosticiran rak, dok se je povrh svega Sheeran našao u sudskoj trakavici s obitelji koautora „Let’s Get It On“, Danom Townsendom, koja je na kraju ipak završila Sheeranovom pobjedom te nekakvom općom poukom da ista sekvenca akorda nije plagijarizam. Ipak, Sheeran se je u albumu povremeno oslanja na svoje prijašnje hitove; primjerice, ulaz u refrena kod „Life Goes On“ sliči uvodu u refren „Thinking Out Loud“. Album je iz tekstualnog aspekta prilično nevjerojatan; netko, tko je pao u komu 2014. godine nikad ne bi ni približno pogodio smjer u kojem je Sheeran krenuo danas. Tako u „Salt Water“ Sheeran poetski opisuje samoubojstvo te traženje slobode padanjem u morskoj vodi. „Eyes Closed“ univerzalna je elegija osobama koje su izgubile svoje voljene. Ipak, tu melankoliju razbija optimistična „Dusty“, ili pak „Colourblind“, odnosno pjesma za koju bi imao mnogo više mišljenje, da Sheeran nije prije izdao „Perfect“. „Sycamore“ je prekrasan, intimni i ishitreni brainstorming svojoj voljenoj („Right now, in the waiting room, emotions runnin’ wild/Worried ’bout my lover and I’m worried ’bout our child“), dok mnogo direktnije te iskrenije Sheeranove muke opisuje i „Toughest“ („I don’t know what to think, the word cut through the day/The doctor said it’s cancer, and a baby is on the way“).

“-” je vrlo dubok i lijepo sročen album, iako se na momente previše naslanja na Sheeranovu dobro ustanovljenu sliku fragilnog umjetnika ili čovjeka opterećenog svjetovnim problemima. Na dijelovima albuma se strukture ponavljaju, do te mjere da slušatelj jednostavno dobije osjećaj da se ista pjesma ponavlja s povremenim varijacijama – primjerice, blok pjesama između „Borderline“ te „No Strings“ zvuči isto, s minimalnim promjenama teksta te tematike, iako je tu potrebno istaknuti nekoliko lijepih trenutaka, poput crescenda u „Vega“ te prije spomenutog teksta u „Sycamore“. Regularni dio albuma zatvara „The Hills of Aberfeldy“, vjerojatno referenca na pjesmu škotskog nacionalnog pjesnika Roberta Burnsa, „The Birks of Aberfeldy“, u kojem u drugoj polovici pjesme možemo čuti i primjese škotskog folka.

Iz albuma se može iščitati kako život uistinu voli imitirati umjetnost, pa su Sheerana umjesto problema neuzvraćene ljubavi te mladošću opijenog života snašli problemi ogromnih proporcija. Unatoč tome, Sheeran je vrlo dobro opjevao sav kaos koji ga je snašao. Razigranog Sheerana vrlo vjerojatno više nećemo vidjeti – njegova poletnost bit će samo u pjesmama te vjerojatno u još nekoliko svjetskih turneja. Posljednji pozdrav od mladosti svojevrsni je lajtmotiv mnogih glazbenika – prije spomenuti Smashing Pumpkinsi od mladosti su se pozdravili pjesmom „1979“, Fleetwood Mac u „Landslide“, Beatlesi u „In My Life“. Ovoj itekako kompleksnoj (ali nipošto dosadnoj!) temi svoj obod je dao na svoj baladerski, tragični te ponekad suvislo crn način i sam Ed Sheeran. Možda sam album i nije najbolji Sheeranov album, ali je zato njegov najzreliji.