Doom metal sa sivih otoka

Niti sva sila problema, uglavnom vezana uz česte promjene u postavi, poglavito one na poziciji pjevača, očito ne može dokrajčiti ovaj švedski bend. Naprotiv, iz svake nedaće kao da izađu još snažniji. Tako nešto se dogodilo i sada, točnije tijekom snimanja ovog albuma, kad ih je napustio pjevač Eddie “Messiah” Marcolin, i to taman kad je trebao krenuti sa snimanjem vokalnih sekcija.

Na brzinu organizirana audicija donijela je ‘bingo’ – Candlemassu, obzirom da se na nju javio Robert Lowe, frontmen američkih doomera Solitude Aeternus, pa se njegovim angažmanom riješio glavni problem. A da je riječ o vrlo dobrom pjevaču, dokazao je i ovaj album, na kojem je ostavio veliki pečat, i sklon sam vjerovanju da će se suradnja nastaviti.

“King Of The Grey Islands” nešto je ‘mrtviji’, sporiji, samim tim i melankoličniji i depresivniji album od recimo prethodnika “Candlemass” iz 2005., ali to nije bitno utjecalo na njegovu kvalitetu, koja se doduše ne bi mogla nazvati vrhunskom, ali da su ovdje potvrđeni Candlemass standardi i norme, to je sigurno.

Kao i tekstualna priča, koja se poklapa s muzičkim okruženjem, a govori o depresivnoj strani modernog života, koja često dovodi i do suicidalnih razmišljanja, a nažalost i postupaka.

Muzika ovog benda daleko najbolje od svih detaljnijih analiza opisana je u naslovu njihovog debitantskog albuma “Epicus Doomicus Metallicus” iz 1986. godine i mislim da je nije potrebno dodatno obrazlagati. Candlemass je izrastao na Black Sabbathovim idejama i to nikada nisu skrivali, a niti bi mogli i da hoće.

Mračna, pesimistična atmosfera, koju s vremena na vrijeme ‘potpiruju’ klavijature, s teškim, spuštenim gitarama, uglavnom srednje brzim i sporijim ritmovima te jednakim udjelom ostalih instrumentalnih dijelova, još je jedna od odlika ovog albuma, koji uz to ima dosta veliki broj tečnih, detaljiziranijih solaža karakterističnih za true heavy metal pa melodičnije pjevanje, catchy melodije te produkciju prilagođenu modernijim standardima.

Moji favoriti albuma su “Devil Seed“, spori doom naslov, s klavijaturističkom pratnjom i pristojnijim udjelom melodija, “Of Stars And Smoke”, nekako najbliža Black Sabbathu, te “Embracing The Styx”, pjesma s malo opuštenijom, akustikama protkanom atmosferom.

Jednoličnost, dosada i neinventivnost karakteriziraju naslove “Demonia 6” i “Destroyer” i njih sam redovito izbjegavao, mada ne mogu preporučiti drugima da to isto rade, jer će možda steći drukčije dojmove o njima kad ih čuju.

No, te mi dvije pjesme nikako nisu uspjele pokvariti pozitivan sud o ovom albumu, koji ne bi trebao razočarati sljedbenike ovog benda, a još manje ne one koji prate ovaj pravac u kontinutetu.