Donkey Hot “Mama”: Pretjerano kopiranje Psihomodo Popa

Donkey Hot je (relativno) novi bend koji je stasao posljednjih godina, a sada došao i do albuma prvijenca. Najveći plus za bend je taj što je frontmen Vili Gobac, sin Davora, frontmena Psihomodo Popa. Najveći minus za bend je taj što je frontmen Vili Gobac, sin Davora, frontmena Psihomodo Popa.

Šalu na stranu, svakako je prednost imati poznatog roditelja jer su im se time zasigurno otvorila mnoga vrata. To govorim zato što, glazbeno gledajući, Donkey Hot su daleko od benda koji zaslužuje toliko pažnje koliko im je trenutno pružaju svi mediji. Jednostavno, Donkey Hot u najboljem slučaju zvuče kao ‘Psihići za siromašne’.

Sad da pojasnim o minusu… Glavni problem kod Donkey Hota je u tome što se nikako ne mogu razdvojiti od Psihomodo Popa. Jednostavno, tu je previše paralela. Počevši od već spomenute otac-sin, preko vokala koji je dosta sličan, pa kad još koristi i slične interpretacijske trikove, teško možeš razaznati tko to zapravo pjeva, do samih neozbiljnih tekstova i glazbe koja zvuči kao Psihomodo Pop iz različitih faza njihovog stvaralaštva.

Otprilike polovica pjesama je punkoidno poput The Ramonesa, dok je ostatak materijala nešto laganiji. Ono što je poveznica kod svih pjesama forsiranje je priglupih rima (čisto primjera radi – guza/bluza/meduza u pjesmi “Meduza”), a toga ima toliko da je nakon par pjesama to već teško slušati.

S druge strane, niti sam Vili ne zna želi li musti pare od svojih roditelja ili ne, jer u prvoj “Mama care” mu je kul žicati mamu (i zbog toga je mama kralj i car), dok za pjesmu-dvije kasnije, u “Teretani” ‘nema više tata-mama’ (da, to su opet isforsirane rime, odnosno ne-rime)… Teško je pratiti tu struju svijesti prebanalnih stihova koji se toliko trude biti kul i duhoviti.

Da je neki kineski restoran tražio glazbenu podlogu za reklamu, istoimena pjesma “Kineski restoran” bila bi idealan pogodak zbog svoje zarazne melodije i pjevnosti. No, što kad pjesmu-dvije kasnije opet dobivamo čiste rane Psihiće u “Kaj da radim”… Da Psihomodo Pop ne postoji, tu minutu bih proglasio kao najjači moment albuma… Ali, previše je tu paralela koje se ipak ne mogu samo tako anulirati.

Teško se oteti dojmu da su Donkey Hot trebali pružiti više, prije svega nešto originalnije. Znam, teško je živjeti pod bremenom jedne od najpopularnijih glazbenih ličnosti koja je patentirala neozbiljnu glazbu i tekstove, ali opet, kopirati oca do u zadnji detalj, prema mojem mišljenju, nije dobar start za bilo kakvu karijeru, posebno ako ne želiš vući karijeru zbog zasluga nekoga drugoga. Ovaj album je pokušaj kopiranja onoga što radi Psihomodo Pop, negdje su čak i uspjeli u tome, dok većina materijala ipak zvuči tako da što prije poželiš prebaciti na ‘original’.