Dok Jarvis solira provjerite koliko je Pulp bio zabavan

Dvanaest godina je trebalo Jarvisu Cockeru da svoj Pulp izvede iz mračne opskurnosti na blještavu pozornicu britpopa devedesetih. Taj jaz se vidi i na “The Peel Sessions“, jer je prvi session održan 1981., a sljedeći dvanaest godina kasnije.

John Peel je legendarni DJ BBC-ja koji je još od šezdesetih pružao priliku mladim (inovativnim) bendovima, te ih kasnije kad bi se pokazalo da je imao dobar osjećaj u vezi njihova potencijala, redovito pozivao na nova gostovanja. Tako su izdanja “The Peel Sessions” iznimno vrijedne kompilacije koje bolje od većine ‘best of’ izdanja pokazuju razvoj nekog benda.

Na prvom sessionu iz ’81. Pulp pokazuju da su i na samom početku karijere još kao tinejdžeri imali u sebi većinu onih vrlina koje će ih kasnije krasiti. U novovalnim “Turkey Mambo Momma“, “Please Don’t Worry” i “Refuse To Be Blind” se može prepoznati nekoliko karakterističnih Pulp elemenata, poput ‘dječjih’ klavijatura, te utjecaja britanskog prog i glam-rocka sedamdesetih, a “Wishful Thinking” pokazuje da je i toj ranoj fazi Jarvis Cocker imao dar za gradnju drame u pjesmi.

Više od desetljeća lutanja i borbe za vlastitu karijeru je preskočeno i sljedeći session dolazi iz 1993. u osvit komercijalnog proboja Pulpa. Do kraja prvog CD-a na kojem su studijski sessioni, Pulp pokazuju da su bili puno više od razvikanog benda koji je slavu zaslužio zahvaljujući britpop histeriji.

Neobične solaže, melodramatičnost i pompoznost, igranja sa kičom i šundom, bogate melodije i dinamične, eklektične konstrukcije skladbi možda i najbolje pokazuju što je to pop. Jarvis je uz to i vrstan tekstopisac, s jedne strane opsjednut seksom (naročito ‘kinky’ ljubavnim trokutima), a sa druge odličan kroničar britanske urbane zbilje u najboljoj tradiciji Raya Daviesa, Joea Strummera i Paula Wellera.

Glazba i inteligentnim humorom prožeti tekstovi Pulpa uistinu odgovaraju jedno drugome, a Cockerova sklonost prema filmskoj umjetnosti vidljiva je i u njegovoj muzici, pa tako svaka pjesma funkcionira kao cjelina koja ima svoju priču, dramu i ugođaj.

Drugi CD pokazuje da su Pulp bili u stanju svoj kompleksni pop energično i spretno izvesti i uživo pred publikom. U klupski ugođaj sessiona uspjeli su ukomponirati i uvrnuti indie pop stvari s “His ‘n’ Hers” i “Different Classes“, kao i grandiozni, uznemirujući zvuk zadnjih dvaju albuma “This Is Hardcore” i “We Love Life“.

Kako Pulp već godinama miruju, a Cocker je upravo objavio samostalni album, budućnost grupe je prilično neizvjesna. Međutim od benda koji postoji od Jarvisove 15 godine i koji tijekom karijere prošao svašta nikad se ne zna što se može očekivati.

“The Peel Sessions” mogu izvrsno poslužiti početniku da ga eventualno zaintrigiraju za Pulp, a fanovima i ne treba puno reklame da bi shvatili njihovu vrijednost. Tko zna, možda ćemo za 25 godina imati slične sessione koji će dokumentirati drugu polovicu karijere ovog neobično dobrog benda.