Doja Cat „Scarlet“: klizanje, padanje, ustajanje, padanje

Od masovne migracije SoundCloud repera na druge glazbene sfere prošlo je nekoliko godina – reperi poput Juice WRLD-a, Lil Pumpa, Playboi Carti postali su s komercijalno raspoložene (cloud) rap institucije. No, citirajući Rundeka, život na granici je opasan i tvrd te opus mnogih od tih institucija miješao se je s nekom emulzijom straha kako neće doživjeti dvadesetu. Gledajući Lil Peepa, Juice WRLD-a te XXXTENTACION-a, doživjeti 27. je bio luksuz. S neke druge, nasmiješenije strane  Doja Cat – suvremenu internetsku divu, kraljicu modernih apsurda te nekog, tko je iz skromnih početaka na SoundCloudu otišao u potpuno drukčijem smjeru od prije spomenutih.

Glazba Doje Cat, kao i njena osobnost, ne uzima sebe naročito ozbiljno. U mješavinu suvremenog popa te hip-hopa, s primjesama Nicki Minaj te pop zvijezda 2000-ih te 2010-ih (Rihanna, Lady Gaga, Christina Aguilera), Doja Cat ubacuje i elemente apsurda. Na kraju krajeva, jedan od njenih prvih hitova, „MOOO!“ je nastao kao apsolutna zajebancija, baš kao da je stvorena da se nad njom može sablažnjavati starija i publika i pitati se kamo ovaj svijet zapravo vodi.

Pa, Doju je doveo do četvrtog studijskog albuma, „Scarlet“. Ne radi se o albumu koji je dramatična prekretnica za karijeru Doje Cat, iako je u sklopu albuma stvorila istoimeni alter ego, koji je goli te obliven lažnom krvlju u spotu za „Attention“ gol šetao ulicama New Yorka. Osim toga, u ekscentričnim istupima u javnosti je svojim obožavateljima jednom prilikom rekla neka nađu posao i što prije ponovno razmisle o svojim životnim odlukama, dok je poslije otkazanog koncerta u Paragvaju rekla kako odustaje od glazbene karijere. Uglavnom, sav apsurd, kontroverzije, otpraćivanje ljutitih obožavatelja te više se krasno prelijeva u „Scarlet“.

„Scarlet“, unatoč činjenici kako traje malo manje od sat vremena te kako poprilično mnogo eksperimentira s različitim žanrovima, i dalje ne gubi nonšalantnost Doje Cat. Na kraju krajeva, uvodna „Paint the Town Red“, koja posuđuje sample od legendarne Dionne Warwick se bez ikakvih prevelikih zamjeranja obračunava svima, koji su na dobar ili loš način pomogli Doji kod osobnog rasta.

Iz aspekta melodija, „Scarlet“ je savršeno protočan album, iako na prvoj polovici možda i nema nekakvih odmaka od minimalnog hip-hopa inspiriranim kojim samplom. U drugoj polovici albuma stvari se postepeno mijenjaju – „Shutcho“ otvara sample iz legendarne pjesme 10cc, „I’m Not in Love“, odnosno himne slomljenih srca svih britanskih tinejdžera barem do 1981. Odmah nakon toga slijedi „Agora Hills“, koja je u biti sample Troopove obrade „All I Do Is Think Of You“, manje poznatog hita Jackson 5 i ujedno i krivac zašto uvod pjesme zvuči toliko magično. Cijela „Agora Hills“ zvuči magično – kao i druga polovica albuma, gdje se je Doja Cat razmahala sa samplovima iz cjelokupnog presjeka R&B-a, disca te popa. Tu je svakako potrebno izdvojiti R&B magiju u „Love Life“, dok je bez sampleova potrebno izdvojiti hipnotizirajuću „Skull and Bones“, koja se vrti između neočekivanih progresija akorda.

Ne može se poreći zrelost albuma – teorije zavjere, potencijalni Illuminati i ostale teorije koje su nekad gorljivo napadale Katy Perry te Miley Cyrus su počele napadati i Doju Cat, koja se je genijalno obračunala s tim kritikama u „Demons“. I unutar samog albuma, Doja uz popriličnu dozu apsurda ima mnogo toga za reći – od odricanja odgovornosti u slučaju da je loš utjecaj svojoj publici („Since when was y’all my bastard children? Go ‘head and raise y’all self“) u „Fuck the Girls (FTG)“.

Ali „Scarlet“ nije album koji će obradom takvih tema promijeniti svijet. Na kraju krajeva, Doja Cat i dalje često skače u svjetove svojeg, karakterističnog apsurda. Ali na „Scarletu“, Doja konkretizira taj apsurd u sklopu svojeg karaktera. Uglavnom, Doja je apsurd – i to vrlo glasno i jasno deklarira na nekoliko mjesta u albumu („97“, “Attention”)

I apsolutno se može razumjeti taj smisao besmisla Doje Cat, kojeg propagira i u ovom albumu – ali neke pjesme jednostavno nemaju smisla. Otkad je Cardi B u duetu s Megan Thee Stallion izdala postmodernu katastrofu, no istovremeno i krik novih valova u feminizmu, „WAP“, pjesme o vaginama su nekako postale isforsirane. Na nekakav svoj čudan način, „WAP“ je umjetnost, dok je „Wet Vagina“ izblijedjela kopija te pjesme. Što je ironično, obzirom da je „Fuck the Girls (FTG)“ krasna društvena kritika mizoginoj glazbenoj industriji te pjesma, koja govori sve ono što je „Wet Vagina“ zbog ovih ili onih razloga prešutjela.

Isto važi za „Gun“, loše skrivenu metaforu o seksu, čije interpretacije teksta na Geniusu jednostavno boli gledali. Oni obožavatelji koji su još uvijek nezaposleni te sretni sa svojim životnim odlukama su uistinu dali 110% u analizu pjesama, koje su iz ne znam kojeg čarobnog razloga stupile na album. Razumijem kako je možda to i smisao albuma, ali svejedno postavlja pod upitnik smisao progresivnosti na albumu. Da ne kažem, „Scarlet“ je jednostavno predug. Neke pjesme jednostavno služe samo kao prolazak u drugu pjesmu, i to je u biti jedina njihova umjetnička svrha („Often“) – i slušati 57-minutne oscilacije između društvenih kritika, patentiranog apsurda te besmislom posebice prema drugoj polovici albuma postaje prilično zamorno.

Međutim, kad podvučemo crtu, „Scarlet“ je svakako nastavak uzlazne putanje, iako se radi možda o nešto skromnijem koraku gore. „Scarlet“ nije album koji će promijeniti svijet, niti album koji se neće slušati bez ikakvih preskakanja. No svakako je za cijeniti činjenicu kako je Doja Cat unutar albuma ostala svoja – čak iako to možda znači povremeno klizanje, padanje, ustajanje, te ponovno padanje.