Dobre vijesti za zahtjevnije slušatelje

    2368

    Modest Mouse

    Good News For People Who Love Bad News

    Datum izdanja: 06.04.2004.

    Izdavač: Epic / Menart

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Horn Intro
    2. The World At Large
    3. Float On
    4. Ocean Breathes Salty
    5. Dig Your Grave
    6. Bury Me With It
    7. Dance Hall
    8. Bukowski
    9. This Devil’s Workday
    10. The View
    11. Satin In A Coffin
    12. Interlude (Milo)
    13. Blame It On The Tetons
    14. Black Cadillacs
    15. One Chance
    16. The Good Times Are Killing Me

    I like songs about drifters and books about same/They both seem to make me feel a little less insane“, kažu Modest Mouse u odličnoj početnoj “The World At Large“, odmah iza kratkog trubačkog intra. Već kroz ovakve riječi uz sam naslov albuma navješćuju što se može očekivati od ovog albuma.

    Gomila melankoličnih, kasnije i satiričnih, intelektualnih tekstova koja prodire iz zvučnika uz isto tako sjetno/satiričnu glazbu ovog, možda previše lako okarakteriziranog, indie rock trija uz povremene ulete u psihodeličnije eksperimente.

    Float On“, koji je ujedno i najveći hit s ovog albuma, svojim početkom užasno podsjeća na osamdesete te služi kao neka vrsta posvete Talking Heads i sličnim bendovima, no veseli ritam se uskoro u refrenu ponovno vraća u sjetu koja još uvijek odzvanja iz prethodne pjesme da bi se na kraju sve ipak, nekom čudnom fuzijom, sretno razriješilo.

    Ocean Breathes Salty” još uvijek ostaje u živahnijem ritmu dok trenutak kasnije album prelazi u satirični pripovjedački ton na koji smo već navikli od frontmena Primusa (Les Claypool), a još više od njegovog side-projecta Öysterhead.

    Muziku podržava

    Kad smo već kod Lesa, i njegovih bendova, moram priznati da “Good News For People Who Love Bad News” jako podsjeća na njega i njegove projekte, što zbog satirično-stripovskog tona koji je i u dijelovima ovoga albuma na trenutke glavna vodilja. Bez razmišljanja bi rekao: ‘To je Primus’, u slučaju da mi je netko pustio stvar poput “Bukowski” koji je odlična parodija istoga (pogotovo tekstom poput “I know he’s a pretty good read… But, God, who’d wanna be such a contol freak/such an asshole?“), iako mu odaje dužno poštovanje.

    Moram priznati da album, koliko god na trenutke zvučao teško ili dosadno, svoju čar pokazuje tek kad počnete pratiti sam tekst pa se ne bi mogao preporučiti prosječnom slušatelju, ali za onog tko ima strpljenja – mogao bi biti i bolji nego što je očekivao.

    Muziku podržava