Deftones u svijetu mašte iz drugog pokušaja

Nisu Deftonesi ovoga puta imali normalan i uobičajen uvod u novi album. Budući da iz nekog razloga nisu bili zadovoljni s prošlim “Saturday Night Wrist“, odlučili su što je prije moguće izletjeti s nečim novim.

Pa su snimili famozni “Eros” i doživjeli najveću tragediju u svojoj karijeri. Basist i dobri duh benda – Chi Cheng doživio je saobraćajku i već oko 18 mjeseci leži u komi. Naravno, život se i njima okrenuo naglavačke…

Raspasti se? Čekati Chija? Ili njemu u čast nastaviti dalje složniji nego ikada. Odlučeno je da se ide glavom kroz zid, a budući da je “Eros” bio premračan i pregnjevan, bacili su ga negdje u ladicu i u samo 2 mjeseca snimili potpuno novi album. S novom snagom, s novim basistom i s novom dozom životnog optimizma. Nastao je odličan – “Diamond Eyes“.

Šesti album, 11 pjesama i 40-ak minuta čiste Deftones magije. Iako nedvojbeno kvalitetni, prethodna dva albuma snimljena u njihovim turbulentnim godinama bili su, kako se ono kaže – malo čudni (iako meni jako dobri). Chino je odlučio i u riječima bendu vratiti nešto zbog čega ih svi nazivaju metalnim Cureom. Kaže da mrzi slušati kako se netko žali nad svijetom i životom u svojim pjesmama, pa se ponovno okrenuo nedefiniranim fantasy temama i tako odustao od uvjeravanja da više ‘ne pljuga tako puno’.

“Time will see us realign / Diamonds reign across the sky I will lead us to the same realm” na naslovnoj “Diamond Eyes” odmah stvari dovodi na svoje mjesto, a “Royal” podsjeća na sve dobro što su Deftonesi radili (i rade) – odlične gitare, Chino u formi i nepogrešive kombinacije plovnih riffova i njihovih najagresivnijih trenutaka. Posebno na kraju pjesme koji kaže – ovo će biti bomba slušati uživo.

‘Sciman’ i nepravilan uvodni riff na “You’ve Seen the Butcher“, pa uključenje zavijajućih sampleova daju naslutiti da je Stef napokon uspio progurati zakamufliranu ideju svog najdražeg benda – Meshuggah. Kad se takvom opisu pridruži Chino (koji ovo neće moći otpjevati uživo, nažalost), rađa se skroz zanimljiva kombinacija.

A onda polako na red dolaze stvari koje će ovaj album staviti uz bok velebnom “White Pony”. Prva tiša i laganija “Beauty School” zvuči odlično, a Abe opet pokazuje zašto je najjači bubnjar za takve spore stvari prepune melodičnog groovea. Nakon nje velebni mid-tempo “Prince” radi odličan prijelaz u još jednu žesticu – “Rocket Skates“. Iako najavni hit, pjesma zbilja nije među boljima na albumu, pa čak je i malo, unatoč krikovima, nekako prevedra za Deftonese.

Nezaobilazni tripasti i mrtvi “Sextape” je najbolje opisati kao nastavak “Teenagera”, a ostatak albuma je tipično Deftones privođenje kraju. Malo zaboravljive stvari, ali uravnotežene i sa pokojim odličnim dijelom.

Iako je Chi svima drag lik, mislim da su Deftones napravili dobar potez s ovim albumom. Osim što je Sergio Vega solidno upotpunio mjesto ‘najneprimjetnijeg instrumenta u svijetu tipičnog benda’, činjenica je da smo dobili album bolji od većine (što god to značilo). Album koji se čini kao zakašnjeli nastavak na “White Pony”, s povremenim agresivnim bljeskovima iz doba “Around The Fur” i kvalitetom da ga se istražuje i istražuje. Jedan od onih koji vas s vremenom i svakim preslušavanjem jednostavno – uzme i povede na poznato Deftones putovanje.