Deda koji proživljava novu mladost

Beatle koji je uradio najdužu karijeru kao da proživljava novu mladost, ponovno je pun inspiracije koju pretočava u izvrsne albume, miješajući svoje stare utjecaje s modernim zvukom. U niti jednom trenu se ne osjeća da Paul McCartney nešto forsira, odnosno da mu je vrijeme ‘zašlo’ prije nekoliko desetljeća…

Dok su mu prošli albumi možda bili nešto mirniji, na “Memory Almost Full” je pomalo živnuo pa je složio pjesme koje pokazuju mladim bendovima kako se svira retro, a opet vrlo moderan rock. Mnoge paralele bi se dale povući s mnogim ‘novim’ bendovima, ali to samo još bolje iščitava na koga je sve utjecao sam McCartney.

“Memory Almost Full” je prepun ‘beatlesovskih’ melodija, pravih pop rock pjesama zbog kojih ih svi i vole, ali Paul zna da se ne živi od stare slave pa je moderna produkcija osvježila njegovu pjesmaricu, zbog čega mu mogu zavidjeti mnogi današnji ‘in‘ bendovi poput (prvenstveno) Razorlighta i Oasisa, a zatim i cijele plejade indie sastava novog milenija koji su stigli s Otoka.

Falsetirani vokal fino se nadopunjava s glazbenom podlogom, posebice u laganijim pjesmama kojih i nema previše na albumu. Možda bi neki upečatljiviji interpretator još malo ‘dignuo’ pjesme, ali ovako ostaje šarm starog majstora koji se niti nakon gotovo pola stoljeća na sceni ne predaje, a nema ni razloga za to kad i dalje uspijeva slagati harme kao i na početku karijere.

Album otvara jak bubanj kojemu se ubrzo pridruži mandolina u pjesmi “Dance Tonight” pa pjesma u vrlo veselom i prpošnom izdanju pokazuje koliko snage ima sam McCartney. Kao stari iskusni lisac, za dobivanje bolje melodioznosti pjesme, povremeno i otfućka koji dio pa cijela pjesma dobiva još više na lepršavosti.

S drugom “Ever Present Past” se vidi koliko su dečki iz Razorlighta pogriješili na svojem prošlogodišnjem albumu jer je ova pjesma u njihovom ‘fahu’, ali mnogo suverenija i bolja od njihovih pjesmuljaka koji su trebali naslijediti vrlo dobar prvijenac “Up All Night”. McCartney se ovdje predočava kao vrlo moderan autor kojemu nitko ne bi rekao da ima 65 godina.

Slično bi se dalo i ispričati sa stomp-rockerskom “Only Mama Knows“, koja počne sa cvilećim gudačima da bi se oni uskoro pretočili u vrlo močne i bučne gitare popraćene žestokim bubnjanjem.

“Mr. Bellamy” je napravljena u stilu freak-folka ili anti folka kakvog povremeno radi Regina Spektor, dok je “Gratitude” pjesma na koju bi bili ponosni David Bowie ili grupa Queen u svojim najboljim danima jer je grandiozna i velika, baš onako kako su i oni znali to raditi, a McCartney ju je otpjevao na ‘jaggerski’ način, ali skladba je opet vrlo prepoznatljiva za samog McCartneya, dok je “Vintage Clothes” gotovo čista The Beatles pjesma koju je jako obojio psihodelijom.

Odlično je kad se prekaljeni majstori i u svojoj posljednjoj epohi karijere dobro drže, rade zanimljive albume i još bolje koncerte, a ne da samo žive na staroj slavi i hitovima koji su ih proslavili.

Ok, većinu McCartneyevih pjesama ćemo pamtiti s njegovog početka karijere, ali “Memory Almost Full” je pokazao da je sam Paul i dalje aktivan i moderan te da ima još ponešto reći mladim momcima kojima je uzor. Ako oni barem djelić znanja i inspiracije ulove od ovog ‘liverpulskog čupavca’, svijet bi mogao iznijeti još mnogo i mnogo izvrsnih bendova.

S radom na ovom albumu je započeo još 2003. pa se vidi da je jako pomno izrađen, do najsitnijeg detalja, što dokazuju same pjesme, ali i zanimljiv omot albuma u kojem je jedan kud presavinut, na stražnjoj strani kutije postavljena njegova slika, napisani tekstovi samo uvodnih pjesama, dok je za ostale postavljen link na netu, i tako ima još mnogo detalja kojima je Paul dokazao svoju poslovnu crtu.

Malo je ljudi koji ne vole The Beatlese (ima li uopće takvih?), pa ne vidim razlog zašto ne bi voljeli i njihovog najdugovječnijeg (u glazbenom smislu) člana u novom pohodu nazvanom “Memory Almost Full”. Nadam se da ovaj ‘almost‘ ne znači da je ovo i zadnji album, jer bi to bila velika šteta za nas…