Dani poslije jučer…

Koliko god se trudio, a jesam, nigdje ne uspjeh pronaći podatak da je ovo jedanaesti studijski album američkog benda Lillain Axe, kako na to asocira njegov naziv.

Svugdje stoji da je, od nastanka 1983. pa do 1995. kad se raspao i od
1999. kad se ponovno okupio pa do sada, ukupno objavio devet albuma,
plus dva koncertna. Tako bi ih po toj računici bilo jedanaest.

Ključni novitet na ovom albumu novi je pjevač Brian C. Jones, koji je prava zamjena za Derricka LeFevrea, s obzirom da se Ronny Munroe (ex-Metal Church) u bendu zadržao tek nekoliko mjeseci. A album je kombinacija hard rocka i heavy metala, ponekad premekan da bi bio heavy, ponekad prežestok da bi bio hard, no tu se negdje kreće, u tim formatima.

Uglavnom, gitare su izražene, najizraženije, jako glasne, čišćih, na momente i groove izražavanja nakrcane ‘marširajućim’ riffovima i više nego solidnim udjelom solaža. Od ritam sekcija dominira bubanj, koji povremeno izbacuje rafalnu paljbu, no uglavnom je u skladnim, jednostavnim, ali pogođenim 1/1 ritmovima, basevi se također jako osjećaju, a povremene klavijature i akustike naglašavaju sentimentalniju i atmosferičniju stranu izdanja.

Tekstualne teme su iz aktualnih događanja, ali s pesimističnijim predznakom, pa se tako bave ratovima, ljudskom nebrigom, nevinim žrtvama, složenom stanju u svijetu, spiritualnošću i sličnim pitanjima. Album je poprilično glasan u kontinuitetu, ali istovremeno složen od laganih, ne baš prezahtjevnih melodijskih linija, emocionalno je privlačan, a uz gitare nose ga i Brianovi snažni vokali koji se lako transformiraju u sjetnije, emocijama ispunjene dijelove u laganijim pjesmama.

Poput onih u mračnoj baladi “The Great Divide“, čiju atmosferičnost naglašavaju spore uvodne akustike, a u nastavku je u srednjem ritmu vode vrlo ozbiljni bubnjevi i bas gitare. Fina sjetno-emotivna balada je i “My Apologies“, a od energičnijih i bržih pjesama treba izdvojiti “Babylon“, “Caged In” i “Lava On My Tongue“. “Soul Disease” ima malo refrenskog popa i ‘njanjastog’ pjevušenja (‘na-nanana…’), dok su ostale pjesme skladane u srednjem ritmu, također s puno energetskog naboja. Tu bi se izdvojila “Take The Bullet” s prigodnim uvodnim rafalom i vrlo glasnim, razbijajućim solom i potentnim refrenskim dijelom.

Dobar je ovo album, kojeg brzo hvata ‘žrvanj’ zbog sličnih melodija, ritmova, riffova, refrena, ali ima se na njemu što čuti, nije za odbaciti. A sada, je li više heavy metal ili hard rock, svatko nek’ za sebe donese sud, a meni ipak malo više naginje ka heavyu.