Daleka obala “Kao sad”: Tako bi trebali zvučati povratnički albumi

Recenzija bi trebala izgledati kao neki ozbiljan tekst u kojem se ozbiljno progovara o materiji koja je pred tobom. U ovom slučaju, preda mnom je Daleka obala koja nikad nije bila preozbiljna, a nisam niti ja, pa ovaj tekst ispada kao jedna neuobičajena skica jer drugačije jednostavno ne može biti.

O Dalekoj obali možemo pričati godinama. Nikad nisu bili naše najveće zvijezde, ali uvijek su svi znali za njih i voljeli njihove pjesme. Mnoge od njih su postale himne generacija, neke su postale i omiljene pjesme pojedinih reprezentacija, što samo govori o jačini njihovog utjecaja na tadašnje društvo kojem je trebala doza vedrine, a Daleka obala je to redovito isporučivala.

Moram priznati da sam isprva imao problem s Dalekom obalom, a razlog tome je moja starija sestra koja ih je vrtjela u nedogled, uz još par izvođača, pa je neprestano slušanje jednog te istog učinilo svoje. S vremena na vrijeme, zapjevao sam i ja kad me pogodilo, ali ključni trenutak u cijeloj priči dogodio se taman negdje između osnovne i srednje škole kada su na jednom od mnogobrojnih splitskih festivala u to vrijeme odsvirali “Sa mi je ža”… Nakon toga sam samostalno krenuo istraživati radio i shvatio da imaju više od tih desetak hitova kojima me sestra neprestano bombardirala, a sve novo što su objavljivali, jednostavno mi je bilo neodoljivo.

Moja generacija iz srednje imala je svoju himnu, a to je bila “Marica”. Mi smo ju vrlo često pjevali svojoj razrednici, a ona baš i nije razumjela zašto joj pjevamo. Tako smo svi jedva dočekali da Daleka obala dođe u tadašnji klub u jednom krapinskom predgrađu koji je, blago rečeno, brzo ušao u legendu. Frontmen, legendarni Ban je pokušao odraditi koncert, ali nije dugo izdržao, pa je preostala trojka odradila većinu koncerta sama. Tada je već bilo jasno da, nažalost, Daleka obala ide svojem kraju, što se ubrzo i dogodilo 2001. Ban je krenuo u svojem smjeru, dok je ostatak benda neko vrijeme nastavio kao The Obala.

U tih 13 godina na sceni, Daleka obala je ostavila neizbrisiv trag, te mi je tada bilo nezamislivo da ih više nema. Još manje mi je bilo zamislivo da bi The Obala s novim pjevačem ponovno postala Daleka obala, ali eto, pred par godina dogodilo se i to. Mogu ja sad pričati da bez karizme Bana to nema smisla, ali iskreno, jedino je točno da nema smisla o tome uopće pričati, jer koliko sam uspio uhvatiti, sve zainteresirane strane nemaju problema s ovakvom verzijom Daleke obale.

Zbog čega sve ovo prilikom recenziranja novog albuma, prvog nakon više od 20 godina? Pa jednostavno, “Kao Sad” zvuči baš kao jedan od albuma Daleke obale, samo nedostaje Ban na glavnom vokalu. Da su te pjesme objavljene prije 20 godina sigurno bi nastavile niz hitova koje su tada nanizali, ali sad… Iskreno, ne znam.

Moramo biti realni da je vrijeme napravilo svoje. Mi koji smo odrastali s njima, sad smo mnogo stariji i čangrizaviji, pa nam mnogo toga smeta, iako zapravo nema razloga za to. Bilo kojem bendu je najteže promijeniti pjevača jer mnogi smatraju da su svi drugi zamjenjivi, dok je pjevač ‘brend’ benda. Daleka obala je morala napraviti baš to, te mi je drago da se Jakša ne trudi kopirati Bana, već radi na nekom svojem izričaju koji je također specifičan na svoj način. Ali ponavljam, najjači moment albuma “Kao Sad” jest taj da upravo zvuči kao Daleka obala iz najboljih dana!

Ipak, prošlo je 20 predugih godina, pa ne znam koliko će se mladi uhvatiti na novu Daleku obalu koja je generacijski ipak dosta udaljena od zenita benda (i njene izvorne publike). To zapravo ne bi trebala biti prevelika prepreka, jer spajajući s ranim hitovima, lako bi se mogla navući sasvim nova publika, ma tko god to ona bila.

Nije da ovdje nema loših pjesama, ima ih, recimo, uopće ne razumijem pjesmu “Zvuk” koja zvuči kao bezvezna epopeja Blues Brothersima, a zapravo se par stihova ponavlja u nedogled, što je baš iritirajuće. S druge strane, pregršt pjesama je baš dobro. Uvodna “Cvijet” zvuči kao najranije pjesme benda, naslovna “Kad sad” je baš emotivna, povratnička “Lipi dani” su već napravili svoje, pa sve do završne “Od tebe ća” koja odlično finalizira album u maniri lagano-brže pjesme.

Računica ovog albuma je jednostavna. Ako ste ikad voljeli zvuk Daleke obale, odnosno, njihov sentiment i melodijske igrarije, “Kad sad” nastavlja u tom điru. Da je Ban ovdje, mojoj generaciji i starijima bi ovo vjerojatno bio album dekade, jer bi nas vratio u vrijeme odrastanja, ali ovdje ipak dio te karizme nedostaje, što ne znači da je album loš. Album je baš u rangu očekivanja kako bi trebali zvučati povratnički albumi nakon 20 godina, vrlo pozitivan s nizom sjajnih pjesama.