Charlie Puth: singlovi i album filleri

Popularni američki pjevač, mladi Charlie Puth, objavio je drugi album, ”Voicenotes”. Hype kreiran odličnim singlovima ”Attention” i ”How Long’, nažalost, nije opravdan. Najavni ”Attention” bio je pravo obećanje. Do sada najvjerodostojniji Charliejev singl, svjetski top 10 hit, očito je bio peak ovog novog razdoblja. Iako ga većina pamti po zapravo užasno dosadnom ”See You Again” s Wizom Khalifom koji je nepravedno čak 12 tjedana uživao na čelnoj poziciji Billboard Hot 100 ljestvice, Charlie je hit-maker u nastajanju.

Uzbuđenje pred novi album, Charlie je nastavio graditi još boljim drugim singlom, ”How Long”. Prikladan spot, samo Charlie i malo pjevušenja na ulici u gluho doba noći, mnoštvo upitnika o ljubavi nad glavom jednog mladog uma i s obzirom na tekst, ne baš toliko gorak okus prevare.

Samim početkom prve pjesme na albumu polako prestajem biti optimističan. Propitkujem svrhu stvaranja pjesama poput ”The Way I Am”, s kojom otvara album. Moram priznati da mi nije jasno zašto tako velik broj svjetski poznatih izvođača današnjice ima potrebu toliko reciklirano predstavljati svoj selfworth doprinos svojim diskografijama. Možda njima te skladbe mnogo znače i pokojem klincu ili klinki poistovjećivanjem pomognu u osobnom razvoju i(li) prihvaćanju sebe, ali glazbeno gledano, to jednostavno nije dovoljno kvalitetan materijal za slušanje.

Isto pitanje se postavlja i za ”Change”, duet s Jamesom Taylorom. Je li zbilja potrebno pjevati o nečemu što se godinama jednako neoriginalno preživa na svim radiostanicama i u potpunosti je izlizano. Na albumu će se također naći koja nepotrebna pop interpretacija pokoje dogodovštine života mladih Los Angelesa i neizostavno prepričavanje partyja. Kao neko parodiranje mladosti. Jedini prihvatljiv izgovor je taj da pop mora biti zabavan.

Ugodna iznenađenja, uz prva dva najavna singla, suradnja je s Kehlani na ”Done For Me” i plesna, ”BOY”. Obje dovoljno catchy da ‘zapnu za uho’, ali opet ne toliko dobre za neke dublje utiske. ”Somebody Told Me” dobro funkcionira, ali zvuči kao nešto što bi nekada pjevali Jonas Brothers. Sve u svemu, Charlie je to jako slatko upakirao, ali opet iskreno i nekako dječački. Istovremeno uspijeva biti i mlak i zabavan, ali začudo, nikada sladunjav. Međutim, nije mnogo naučio iz ”Nine Track Mind” dana. Slava udara u glavu, istina, ali savjet Charlieju je da malo preispita svoj umjetnički doprinos.

Najavljeni odmak od smjera u kojem je išao s prošlim izdanjem se dakako osjeti. Album iako ne ispunjava očekivanja, zvuči potpuno i dovršeno. Vjerujem da u tome i je problem. Je li to zbilja sve što je imao ponuditi? Nekoliko super singlova i album filleri? Čak ni suradnja s Boys II Men, ”If You Leave Me Now” ne oduševljava. Pozicija koju na tržištu ima je zavidna, a output sve češće upitan. ”Voicenotes” je čini se, još jedan pop album iz kojeg se nema što izvuči. Samo malo entertainmenta, ali ne zaista.

Kritiku na stranu, ima tu i pjesama kojima ćete se vratiti odnosno one će se vratiti vama. Bilo putem radija ili ćete ih se prisjetiti. Eto, to je blagodat ili prokletstvo popa.