Četvrto poglavlje najžešćeg mainstreama ikada

Kad vam netko spomene bend s devet članova, sumnjam da se netko sjeti manjeg orkestra. Mislim da većini ipak na pamet padne Slipknot. Skoro 10 godina nose etiketu najrevolucionarnijeg i popularnijeg novog metal benda i rijetko kad im se netko uspije približiti.

Upravo oni su u moderni mainstream uspjeli unijeti toliko ekstremnoga i brutalnoga, i te zasluge im nitko neće nikada oduzeti. No četiri godine čekanja na njihov četvrti album očito je previše za ono što nam je “All Hope Is Gone” dao.

Prvi album vjerojatno će svima biti najdraži jer je unio svojevrsnu revoluciju u metal žanr, “Iowa” je odličan album koji je death metal najviše približio mainstream masama, a “Subliminal Verses” donio je potrebne promjene, ali i stvorio dojam da su se Slipknot nekako usporili i stišali.

“All Hope Is Gone” dobiva odlične kritike od medija, ali ja sam zbilja očekivao barem malo više uzbudljivosti.

Ima super stvari, ima totalno osrednjih. Ima zanimljivih, ali i prokleto dosadnih (ili očekivanih) trenutaka.

Album je počeo uobičajenim kaotičnim uvodom u tipično njihovu ubijačinu na “Gematria“, pa su na red došle Corey Taylorove želje za melodičnijim pjevanjem (koje nakon prošlog albuma, više nije iznenađujuće) sa stvarima “Sulfur“, “Psychosocial” (dobar hit koji je meni brzo dosadio) i simpatična “Dead Memories“, koja se pravim maggotsima neće svidjeti, ali riječ je o jednoj ni-laganoj-ni-prežestokoj stvarčici s puno melodije. Već kao da ju čujem na MTV-u.

“Vendetta” i “Butcher’s Hook” prave su agresivke, ali su na površinu iznijele i Coreyevo malčice dosadno pjevanje, koje je ispravio na luđačkoj, bolesnoj ali sporoj “Gehenna” s kornovskom spooky atmosferom.

“Snuff” je tipična akustična tužaljka kojom su se prisjetili prošlog albuma (i Stone Soura), ali su je uspjeli razviti u power baladu sa super dionicama vrijednih komercijalnog hita. Da se ne zamjere fanovima, album su završili naslovnom stvari koja baš tako i zvuči – brutalno kao da su sve nade nestale. To je tehnički zahtjevna death-metalčuga s grind ritmovima i žestinom zbog kakve im se godinama skida kapa, a ovdje su je odradili u najboljoj formi.

Ipak, u cjelini, meni tu neke stvari baš i ne štimaju… “All Hope Is Gone” ima puno brutalnosti i ekstrema, ali i zdravu dozu melodije. S te strane snimili su sasvim dobar metal album. To nije problem niti u jednom smjeru.

Ali nekako kao da sve to nije dovoljno, jer Slipknot ima još jednu nezahvalnu obvezu – Puno tražim od njih, znam, ali samo su si u ovih 10-ak godina priskrbili status metal ikona i to moraju pokazivati svakim albumom, a ne složiti nešto prosječno za prolaznu ocjenu.

Upravo to se osjeti u stvarima koje nekad skaču iz prežestokih, pa malo u premelodične, onda u prebrze. Uvijek pre-nešto! Kao da se cijelo vrijeme previše trude (s jedne strane pohvalno) i uporno pokušavaju dokazivati neke stvari, a to njima ne treba.

Takav je i zvuk – opet nekako prekrut i pretvrd, ali to nije argument protiv, jer je to njihov specifični zvuk radi kojeg odmah znate da slušate – Slipknot.

Najintenzivniji dojam je da ovo nema jako potrebne svježine i meni, koji sam ih u metal svijetu dočekao još davno s prvim albumom, ovo nije dosta da kažem – ‘prejeben album!’

Možda to ne mora biti gadna kritika, ali jednostavno im ne dam (pre)visoku ocjenu. A kako najavljuju, možda neću dobiti novu priliku. Šteta…