Burke kakvog volimo

Gospel je uvijek bio spona između countryja (izrazito bjelačke glazbe) i soula (izrazito crnačke glazbe), a Solomon Burke je definitivno jedan od najvećih gospel pjevača. Na novom albumu “Nashville“, kao što se iz imena može naslutiti, ipak je više nagnut prema countryju.

“Don’t Give Up On Me”, objavljen prije četiri godine, je primljen kao Burkeov veliki ‘comeback’, sa zvjezdanom ekipom autora (koja je uključivala Boba Dylana, Toma Waitsa, Vana Morrisona, Elvisa Costella i Briana Wilsona između ostalih), i Burkeovim besprijekornim izvedbama.

Njegov nasljednik, lanjski “Make Do With What You Got”, dočekan je sa slabijim kritikama, mahom zbog ušminkane produkcije Dona Wasa, koja je neuspješno pokušala pogoditi atmosferu starih Solomonovih soul standarda. Na “Nashville” produkcija je opet ogoljena kao i na “Don’t Give Up On Me”, koji su mnogi uspoređivali s onim što je Rick Rubin radio s Johnnyjem Cashom na “American Recordings”.

I uistinu, već na uvodnoj “That’s How I Got To Memphis” moglo bi vam se učiniti da je Cash ustao iz groba da nam otpjeva još jednu. Praćen samo Byronom Houseom na kontrabasu i Buddyjem Millerom (producent i glavni suradnik na ovom albumu) na akustičnoj gitari, Burke pjeva oporim glasom čiju snagu i uvjerljivost može posjedovati samo netko tko ima ogromno znanje i iskustvo. Nakon toga stvari postaju malo življe.

“Seems Like You’re Gonna Take Me Back” i “Ain’t Got You” se doimaju kao da ih izvodi barski bend koji se dobro zabavlja. U potonjoj, inače obradi Brucea Springsteena, svi toliko uživaju u svirci, a izvedba je maksimalno opuštena, pa se i doima kao da je ispala s istih onih sessiona na kojima je nastao zadnji Springsteenov projekt. Među mnogim provjerenim gostujućim glazbenicima, našao se i basist Gary Talent, standardni član Bossovog The E-Street Banda.

Poseban pečat albumu daju dueti Solomona s country divama Dolly Parton, Gillian Welch, Patty Griffin, Emmylou Harris i Patty Loveless (prve tri nastupaju u vlastitim skladbama). Osim živahnog country-bluesa “You’re The Kind Of Trouble” s Patty Loveless, svi dueti su mahom balade, a u njima se Burke snalazi kao riba u vodi, dok mu dame čine dostojnu pratnju.

Burke je tijekom cijelog albuma siguran u sebe i svaku skladbu bez ikakvog vidljivog napora otpjeva kao svoju, što je uspjelo samo rijetkima poput velikog Casha. Veliku pomoć na “Nashville” mu čini i izvrsni, razigrani prateći bend, jednako spreman na one sporije ili one brže brojeve.

Da je Burkeov bariton stvoren za gospel i da je toliko snažan da može micati brda, znalo se i prije, a na “Nashville” je i dovoljno opušten da vam se čini kako pjeva s vama u sobi.

Ovo je jedan od onih albuma, koji vam svakim novim slušanjem postaje sve draži, a svaki put među pjesmama otkrijete novog favorita. Dakle, opetovano slušati.