“Bone” kao zalet za bolju budućnost

Tim Booth, bivši je pjevač grupe James, koja se nedavno razišla. Riječ je o bendu koji je osnovan 1982. godine u engleskom Manchesteru, i koji je tijekom svoje karijere snimio desetak albuma. Inače za James je vezana jedna zanimljivost. Naime, nakon što su se pojavili na britanskoj glazbenoj sceni i počeli ozbiljnije sa radom, Morrissey, vokal legendarnih The Smithsa, proglasio ih jednim od svojih legitimnih nasljednika. Pretendenciozno ili ne bolje će ocjeniti pravi, iskreni fanovi i poznavatelji rada ovoga benda.

Hrvatskoj publici je grupa James vjerujem najpoznatija po singlu “Gettin Away With It” od prije par godina, iz njihove zadnje faze, koja je na našim prostorima ostvarila veliki uspjeh, i bila često puštana na radio stanicama (mada je meni osobno starija stvar “Sit Down” njihovo najdraže ostvarenje i znak identiteta i raspoznavanja ovoga sastava). Tradiciju, dokazanu već nebrojeno puta, da nakon prestanka rada matičnog benda, pjevač tog istog sastava nastavlja samostalnu karijeru, nije iznevjerio niti Tim Booth.

U prodaji se nalazi njegov prvi solo album nazvan “Bone“. Prvo što pada na pamet je da svima onima koji su voljeli nekadašnje radove Bootha i kolega mu, mogao bi se svidjeti i njegovo samostalno ostvarenje. Nema previše odmaka od stila i zvuka koji je donosio James sve ove godine, pa prema tome “Bone” nosi dvanaest pjesama rock, odnosno britpop usmjerenja. I poslije više slušanja, vidljivo je da unutar tih dvanaest pjesama nema nekih potencijalnih velikih hitova, već su gotovo sve stvari podjednakih kvaliteta.

Zanimljivije od ostalih, izdvojio bih uvodnu “Wave Hello“, naslovnu “Bone”, “Discover” ili “Down To The Sea“. Ukupni dojam je da “Bone” neće podignuti prašinu (u pozitivnom smislu), ali isto tako mislim da ne bi trebao donijeti previše negativnih reakcija javnosti, osobito starih obožavatelja.

Bez obzira na to što je ovo prvi Boothov samostalan rad, nema govora o tome da ga proglašavamo neiskusnim glazbenikom, no rad na samostalnim projektima bitno je različit od onoga na koji je on navikao. Gledajući sa toga aspekta, mislim da bi trebalo progledati kroz prste nekim sitnim detaljima ili nedorečnostima koji se ovdje nalaze.

Na kraju, kada se sve zbroji i oduzme, “Bone” možemo smatrati sasvim solidnim (možda je bolje reći prosječnim) uradkom. Najbolje je da ga se shvatiti kao odličan zalet ili odskočnu dasku za neki slijedeći rad u nadam se vrlo skoroj budućnosti.