Bizkit-hejteri, zašto se uopće uzrujavate?!

    2420

    Limp Bizkit

    Gold Cobra

    Datum izdanja: 28.06.2011.

    Izdavač: Interscope / Universal Music

    Žanr: Nu-Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Introbra
    2. Bring It Back
    3. Gold Cobra
    4. Shark Attack
    5. Get A Life / Interlude 1
    6. Shotgun
    7. Douche Bag
    8. Walking Away
    9. Loser / Interlude 2
    10. Autotunage
    11. 90.2.10 / Interlude 3
    12. Why Try
    13. Killer In You

    Limp Bizkit je 2011. godine puno lakše mrziti nego voljeti, lakše mu je dati opise kao ‘pokušaj povratka’, ‘podsjetnik na iritantne dane rap-metala’ i ‘dokaz da Limp Bizkit zbilja više nisu relevantni ni za što’.

    Još lakše je sjetiti se koliko ugledna muzička ekipa prezire ‘repersko jodlanje’ Freda Dursta. A možda bi ipak trebalo složiti realne ulazne parametre i biti skroz iskren…

    Baš kao Ross i Rachel iz “Prijatelja”, Limp Bizkit su se mirili i svađali s Wesom Borlandom, gitaristom koji vjerojatno ima najveći omjer respekta javnosti u odnosu na respekt publike prema bendu koji ga je stvorio. Razišli su se davno, pa su se opet okupili da snime onaj RATM EP nazvan “The Unquestionable Truth Part I”, pa su se opet malo razišli i nekih deset godina nakon početka turbulencija – složili reunion. On u međuvremenu nije doživio primjetan uspjeh ni sa svojim projektima (Black Light Burns), pa čak ni u kratkotrajnom flertu s Marilynom Mansonom.A o čemu se uopće ovdje radi? Što je to složio bend koji je odlično sjeo u svoje vrijeme? Što su spremni ponuditi deset godina (pre)kasnije?

    Složili su jedan simpatični put u prošlost, jedan album manje ispoliranog zvuka (sjećamo se “Three Dollar Bill, Y’All”), album bez prevelikog odrastanja i album bez dodatka umjetne zrelosti.

    Muziku podržava

    Jedino pitanje koje se postavlja – ‘Hejteri Bizkita, zašto se uopće trudite shvatiti njihov novi album?! Ako ste ih mrzili prije, sada ćete ih prezirati!’. Ta priča već traje i traje i za nadati je da pljuvati po Durstu i Bizkitima više nije niti moderno, a niti potrebno. Tu su, rade što znaju, rade to kako znaju, i to što rade – rade najbolje!

    Party vibra, fuck-ovo fuck-ono (iz usta 41-godišnjeg čovjeka), bombastični riffovi koje tako zamastiti zna jedino Borland, jedni od najboljih ritam-groovera koji postoje – John Otto i Sam Rivers i pokoji popratni scratch. Nevjerojatno je, u biti, koliko je album podsjetio na 2000. godinu, a još je nevjerojatnije koliko jednostavno oni to interpretiraju. Ma u biti, još jednom treba reći – a što se očekivalo?! “Gold Cobra” je sve ono što je i trebao biti – ljut, osvetoljubiv, zabavan, dinamičan, rap, metal i sve ostalo.

    Limp Bizkit je ideje kao “Why Try” ili “Shark Attack” doktorirao davno, a sada ih je prezentirao još jednom. Naslovni singl i “Shotgun” prate sličan Bizkitovski put. Fred je zapjevao samo na jednoj od njihovih najzrelijih stvari – melankoličnoj “Walking Away” gdje je zavrištao jednako gnjevno kao i na poruci svima koji prstom i sprdnjom upiru u njih – “Get A Life” (“Get a life! Get a motherfucking life! You don’t wanna see what I can do with a knife! You don’t wanna be my enemy I promise you! If you do, motherfucker bring it on!“)

    Čuti stih “We still rain the blood in the club like Slayer, flip it up like Limp Bizkit” (“Bring It Back“), ili “Feeling Korn, going blind, free as hell, doing time” (“Gold Cobra“), ili kako si daje nadimak ‘Polar Bear’ i dalje će ostati primjeri zašto se ovaj bend i voli i mrzi.

    Uz pokoje frajerstvo kao na “90.2.10” (radi se o postocima ženskih i muških na partyu) gdje spominje čak i društvo Slipknotovog Coreya Taylora (ne znam je li mu drago) – “We got this party goin harder than a motherfucker! All these naked ladies makin out with one another. Playboy Bunnies on the roof in the mini-skirts. I’m lookin up and what I’m seein then, it really hurts.

    Dok neke stvari podsjećaju na njihove najubojitije dane, neke su još jedan argument za one koji trljaju ruke gledajući zaborav nu-metala. “Loser” ima fora trenutaka, ali i reda-radi kiticu, uvod u “Autotunage” su Fredove gluparije, a kada kao bonus-pjesmu ubace nešto što se zove “My Own Cobain“, bit će masu podignutih obrva. Pa čak je i žestica “Douche Bag” mogla proći s malo više dubine od osamsto ponavljanja “I’m a fuck you up, fuck you, fuck you, fuck you up“.

    O značenju Limp Bizkita negdje 1999., pa njihovom ‘šupljem’ razdoblju nakon toga, pa o povratku ovih poodmaklih godina, sigurno bi se dalo složiti podeblju doktorsku disertaciju. Ili opet previše analiziramo?

    Možda je sve skupa najbolje opisao najcjenjeniji čovjek u ovom podcijenjenom bendu – Wes Borland: “Mržnja koju ljudi usmjeravaju prema Fredu djelomično je i razlog zašto smo uspjeli. Može ovaj album biti sranje ako očekujete “OK Computer”, ali ako znate da je to Limp Bizkit – onda je ‘Gold Cobra’ savršen! I ponosan sam što sam dio toga!”

    Oni koji su stigli do kraja jedne moderne priče o bendu zakopanom u vremenu, neka ovo stave u auto i pojačaju do jaja! ‘Kruzanje’ u prošlost uz nepromijenjene Bizkite. Zbilja, a što ste očekivali?!

    Muziku podržava