Bez smisla i bezveze

“The Re-Up“, unatoč gotovo vrištećem natpisu na ovitku albuma, nije novi Eminemov studijski uradak već kompilacija pjesma kojoj je glavni cilj promovirati nove štićenike njegove izdavačke kuće Shady Records. Tako su već nama poznata imena poput samog Eminema, 50 Centa, Nate Dogga, Obie Tricea, D12 i ostalih prisutna tek kako bi pomogla u promociji (što je njihovo objašnjenje, dok je realniji razlog činjenica da bi bez njih tiraža bila višestruko manja).

Glavni producent na albumu također je Eminem, kao i autor većine beatova, dok je za ostatak zadužen The Alchemist, učenik velikog DJ Muggsa (Cypress Hill) koji iza sebe ima suradnju s brojnim hip-hop imenima (Dilated Peoples, Mobb Deep, Nas, Everlast, Jadakiss, Snoop Dogg, Ghostface Killah…). Preostaje jedino pomno preslušati materijal i presuditi jesu li Bobby Creekwater, Ca$his i Stat Quo vrijedni tolikog truda.

Prvi singl je ujedno i prva pjesma na izdanju “We’re Back“, prosječan komad hip-hopa na kojem uz Eminema sudjeluju sva trojica ‘novajlija’, na kojoj se uz solidnu podlogu u kratkim crtama predstavljaju slušateljstvu. Sljedeća dva broja, “Pistol Pistol” Obie Tricea i “Murder” članova D12 Kuniva i Bizzarea klasičan su primjer album fillera, ispodprosječne stvari gangsta tematike još k tome dočarane na krajnje nezanimljiv način.

Čikaško pojačanje Ca$his na “Everything Is Shady” prilično izravno reklamira svoju izdavačku kuću i njene rappere kao ‘najbolje na svijetu’, što je već prilično ustaljeno u žanru. Ne bi to zvučalo toliko loše da već iz te stvari nije očigledno kako se radi o notornoj gluposti i kako je i većina starih Eminemovih pulena miljama daleko od vrha hip-hop scene.

“The Re-Up” stoji malo bolje, no više zbog Eminema, dok je cjelokupni dojam da se radi o nespretno sklepanoj pjesmi koja će ‘prodavati’ album (ako ničim drugim onda imenom na poleđini ovitka). Ovaj put solidni Ca$his koji se ističe dobrim flowom gotovo je zagušen gostima na “You Don’t Know“, što se pogotovo odnosi na 50 Centa kojeg imamo prilike čuti tek na prilično iritantnom refrenu.

Drugi singl s albuma “Jimmy Crack Corn” ponovno donosi kolaboraciju predvodnika Shady campa i G-Unita, već sada veliki hit, no ostaje krajnje nejasno kako će ova pjesma pomoći Eminemovim novim pulenima. “Trapped” prošle godine preminulog Proofa jednominutna je reklama za već najavljeni album s njegovim neobjavljenim stvarima, a “Whatever You Want” nešto što ćete što prije pokušati zaboraviti. Drugi solo Ca$hisa nažalost ne predstavlja neki pomak od prvog, pa i ova pjesma nikako ne odskače od prosjeka, a ‘I don’t give a a fuck‘ stav već zaista postaje naporan.

Stat Quo uspio je ostaviti puno bolji dojam od Ca$hisa, “By My Side” je solidna, slušljiva stvar s utjecajem južnjačkog hip-hopa što nije ništa čudno ako uzmemo u obzir činjenicu da je čovjek iz Atlante. “We Ride For Shady” donosi solidan beat i možda i najbolji nastup Ca$hisa na albumu, no niti u kombinaciji s Obie Triceom ne postiže veći uspjeh. Bobby Creekwater, također iz Atlante, doima se najboljim iz trojke novih imena, pa tako i “There He Is” zvuči sasvim solidno, kako produkcijski tako i kvalitetom rima.

“Tryin To Win” jednako je tako solidan drugi solo za Stat Quo, a upravo dvojac iz Atlante zamijenjuje Eminema u remixu Akonove pjesme “Smack That“. “Public Enemy #1” je još jedan dokaz da je Eminem daleko kvalitetniji rapper od ostatka potpisanih na albumu, a Stat Quo na “Get Low” profitira prvenstveno zbog beata u kojem je svoje prste umiješao i Dr. Dre, pa tako stvar ima popriličan hitoidni potencijal.

Slijedi naramak remixeva, redom “Ski Mask Way” 50 Centa s ponešto izmijenjenim beatom, te “Shake That” Eminema i Nate Dogga i “Cry Now” Obie Tricea, koje osim par versova ne donose apsolutno ništa nova. Album zatvara najbolja stvar, Eminemova “No Apologies” što puno govori o materijalu.

Općeniti je dojam loš, album koji bi trebao promovirati nove Eminemove štićenike je zagušen mediokritetima, prepun jeftinih štoseva (remixevi) i zapravo Stat Quo, Bobby Creekwater i Ca$his ne dobivaju dovoljno pravih prilika (potpuno je druga stvar da li ih uopće zaslužuju).

Ovako album vadi uglavnom sam Eminem, a tek nekoliko iznad prosječnih pjesama ne mogu opravdati nabavku albuma s njih preko dvadeset.